Bijela je primorski gradić smješten duž zapadne obale Bokokotorskog zaliva, 12 km od Herceg Novog i 33 km od Kotora, Crna Gora. U prošlosti, Bijela je bila selo ribara, vinara, maslinara i mornara, a najpoznatija je po svojoj tradiciji brodogradnje. Prvo i jedino brodogradilište na južnom Jadranu, koje radi do danas, osnovao je Đuro Todorović iz Bijele 1927. godine. Kapetan Petar Želalić (1717–1811), malteški vitez, poznat po tome što je kao zarobljenik osvojio najveći ratni brod na Sredozemlju tog vremena, turski „Veliki Sultania”, te s njim pobjegao na Maltu, također je porijeklom iz Bijele.

Iako su mnoge kapetanske palače uništene u zemljotresu 1979. godine, duž obale se još uvijek mogu vidjeti neke od njih, kao i očuvani mediteranski parkovi, od kojih je najpoznatiji Đurkovićev park. U tom parku, osim egzotične japanske kaki, uspijevaju i rijetka stabla fejhoe (Feijoa sellowiana), porijeklom iz Južne Amerike. Ulaz u park je besplatan, što znači da možete bez ograničenja uživati u okusu rijetke fejhoe, ukoliko se kojim slučajem ovdje zateknete sredinom oktobra, kada ona sazri.

Plaže u Bijeloj su male, pješčane i ima ih mnogo. Nekoliko centimetara ispod pijeska i danas možete pronaći ukusne vongole i druge školjke. Pješčane plaže su mjestimično prekinute kratkim betonskim molovima, a ponekad i starim kamenim molovima – mjestima za pristajanje brodova. Ko god želi mirno promatrati što razigrana djeca rade u plitkom dijelu mora, iz kafića u hladu borova, može to slobodno činiti. Tokom ljeta, nekoliko stotina metara od promatrača, dominantan brod, turistički krstaš s 13 ili više paluba, proći će prema Kotoru (Crna Gora). Mora biti bijel, jednostavno veličanstven! Vratit će se sljedećeg dana. Ko nije uspio fotografirati krstaš u pozadini, uspjet će kada se ta Plutajuća planina bude kretala prema Herceg Novom (Crna Gora) i dalje, prema izlazu iz Zaliva.

Iz Bijele možete šetati do zanimljivih tačaka uzbrdo. Do slikovitih ruralnih mjesta: Vale, Balabušića, Zlokovića, Zadvorja, Kalimoža. Nije riječ o planinarenju, već o šetnji, ali ipak onakvoj koja nije za mlađu djecu. Zaista, crkva Rize svete Bogorodice i dalje se može dostići automobilom. Ova impozantna crkva, smještena u idiličnoj tišini mjesta Vala, sagrađena je 1824. godine, na mjestu stare crkve, od koje je do danas očuvana stara polukružna apsida s freskama iz 12. stoljeća. U crkvi se, pod posebnom zaštitom, nalazi zbirka najstarijih štampanih tekstova u Crnoj Gori (iz prve balkanske štamparije vladajuće porodice Crnojević, Cetinje, 1494). U Bijeloj se pažljivo čuva jedan od samo četiri štampana primjerka „Oktoiha”, zajedno sa starom liturgijskom knjigom i vrijednim prazničnim menejom. Crkva je okružena šumom. Ako se dublje uputite u nju, doći ćete pod stabla kestena. Crkva svetih Vrača sagrađena je kod kapije crkve Rize svete Bogorodice. Crkva svete Gospođe iz 14. stoljeća sagrađena je na obližnjem brdu Velje. Crkva svetog Petra, iz 18. stoljeća, na brdu Klin, vidljiva s gotovo cijele Bijele, uništena je u zemljotresu 1979. godine. Ponovo je sagrađena. S te pozicije, privilegovan pogled pruža se preko cijelog mjesta, sve do najudaljenijih obala Tivatske rivijere.

Do dolaska Turaka 1483. godine, Bijela je bila u posjedu Nemanjića, bosanskog kralja Tvrtka, vladara Nikole Altomanovića, Sandalja Hranića i hercega Stefana. Od vremena Mletačke Republike (1420), koristi se prevedeni naziv – Bianca. Legende kažu da je ovdje nekada postojao utvrđeni grad. Arheologija tvrdi da je morao postojati manastir na bjelskom lokalitetu Raka, u periodu ujedinjenog kršćanstva, u 9. ili 10. stoljeću. U odredbama Kotorskog statuta iz 1334. godine spominje se naziv Sveti Petar (Sancti Petri). To je bilo vrijeme kada je Bijela bila pod upravom vladajuće kuće Nemanjića. Godine 1351. i 1355. mjesto se spominjalo pod imenom Sveti Petar (Sancti Petri) u Povelji srpskog cara Dušana. Preovladava mišljenje da je Bijela dobila naziv po benediktinskom manastiru svetog Petra iz ere prije crkvenog raskola. Manastir su uništili Mongoli tokom invazije 1242. godine. Nakon Kosovske bitke 1389. godine, u Bijeloj je živjelo svega sedam porodica. Godine 1696. Bijela je imala 20 porodica i 104 stanovnika. Godine 1704. – 22 porodice, i tako dalje. Osnovana 1813. godine, jedna od prvih škola srpskog jezika u Crnoj Gori radi u Bijeloj. Školu i učitelje nisu finansirale vlasti, već mornari i vlasnici brodova, ali i obični ljudi, maslinari i vinari. Nekada je u Bijeloj postojala fabrika za preradu ribe. Zanimljivo: riba nije bila marinirana, a potom čuvana kao danas, već prvo pržena! Okus je, kažu, bio veličanstven. Na mjestu nekadašnje fabrike ribe danas se nalazi hotel „Delfin”. Prije Drugog svjetskog rata, Bijela je imala: 4 klavira, 2 harmonike, 6 fotoaparata, 6 gramofona, 6 radio-aparata, 5 telefona, 160 muških i 60 ženskih šešira, 16 ribarskih čamaca, 80 bicikala, 6 motocikala, 2 automobila... Iza teških jesenjih kiša, potok Pijavica teče kroz sredinu Bijele. Asfaltni put koji prati tok Pijavice uzvodno vodi do crkve. Pet minuta hoda dalje, na kraju kozije staze, nalazi se izvor Pijavice. Hladna pitka voda izbija iz stijene, čak i u augustu. Šaka vode Pijavice bit će nagrada za svakog ljetnog gosta koji se odluči obići Bijelu gore-dolje, od slanog mora do slatkog izvora!