Baošići (Crna Gora) nalaze se 10 km istočno od Herceg Novog, otprilike na četvrtini puta do Kotora. Naselje se prostire duž obale, u dužini od 2 km. Nazvani su po vladajućoj dinastiji Balšića iz Crne Gore. Druga predaja tvrdi da je naselje dobilo ime u čast Balše Cvjetkovića, koji se prvi doselio u ovo područje sa svojom obitelji nakon oslobođenja od Turaka, 1590. godine. U prilog ovoj inačici o podrijetlu imena ide činjenica da u Baošićima nema ni Balšića ni Baošića, ali ima mnogo Cvjetkovića. U svakom slučaju, pod nazivom Baošle, Baošići se prvi put spominju u povelji srpskoga cara Dušana 1351. godine. U naselju se nalaze ostatci zidina Balšina dvora i Balšina bunara. Od davnina su ljudi iz Baošića poznati kao izvrsni ribari Zaljeva, zatim kao mornari i obrtnici. U vrijeme kada je jedrenjaštvo cvjetalo u Boki kotorskoj (Crna Gora), Baošići su imali preko 30 brodova za daleku plovidbu (kojih danas više nema) i preko 50 kapetana. Srećom, Baošići i dalje imaju kapetane. I mnogo pomorskih časnika i mornara! Njihove su priče uvijek poput divnih putopisa, pa ih je vrijedno čuti iz prve ruke. Kako pronaći pomorskog časnika? Pitajte bilo kojeg mještanina. On će vam pokazati prstom ili pogledom tko je u skupini ljudi - upravo onaj pomorac.

Pa, Baošići su idilično turističko odredište. Za koga? Prije svega, za parove s malom djecom. I za one koji odmaruju s čak dvije generacije potomaka: s mlađom djecom i mlađim tinejdžerima. Baošići su idilični za one koji bježe od hercegnovskih, kotorskih ili budvanskih gužvi. Za ljubitelje prirode na primorski, mediteranski način, ili za ljubitelje dobrih starih prirodnih (!) šljunčanih plaža! Ako se strogo kritičarsko oko zaustavi na pramcu jednoga od mnogih turističkih čamaca, što može vidjeti? U Baošićima nema nijednoga hotela koji bi mogao polagati pravo na dio obale kao na "svoj". Pristup je plažama besplatan. I ima desetaka plaža s malim, ugodnim šljunkom! Nisu rijetke ni one plaže u sjeni starih borova, kanarskih palmi ili magnolija. Takve su male plaže raj za djecu. Odrasli mogu provesti vrijeme tražeći jestive i ukusne školjke vongole u vrlo plitkom obalnom pijesku, s maskom na licu. (Žljebasta brodolika školjka) i ljušture (Bezuba Venera). Ručak ne mora uvijek biti plaćen. Može se brati iz mora! Do prije desetak godina mogli ste vidjeti nekoliko ribarskih čamaca na gotovo svakoj plaži. Onako kako se sada suši rublje, deseci ribarskih mreža prije su se sušili na obali u Baošićima. Mačke su se uvijek viđale oko njih, jer su mreže mirisale na obilne ulove. Čak i danas u Baošićima postoji jedina ribarska zadruga na Zaljevu. Međutim, riba nije zaštitni znak Baošića. Nego je to jedan cvijet. To je mimoza. Svake prve subote u veljači, uvijek svake prve subote u veljači, u Baošićima se održava finale Festivala mimoze. To se finale uvijek održava na obali, u središtu Baošića! I to je uvijek velika zabava! Na plažama se riba peče i dijeli besplatno, zajedno s vinom i pivom, svakomu tko želi. Klape pjevaju mediteranske pjesme i sviraju živu glazbu, tisuće ljudi plešu i vesele se. Miriše na ribu, limun, vino i more! U veljači tko god prođe Jadranskom magistralom kroz Baošiće ugleda čudo: šume mimoze! Ne pojedinačna stabla ovoga divnog zimskog cvijeta, nego šume! Mirisne, žute, pune mimoze u zrelom, bujnom zimskom cvatu. Svaka fotografija snimljena u Baošićima tih dana otkriva vrh Lovćena u pozadini. Dok se mnogi sunčaju na obali, na Lovćenu ima snijega. Jedinstven, Festival mimoze ponosi se tradicijom od 40 godina. Duž obale Baošića, mirnoga ribarskog sela, možete vidjeti čempres, oleandar, bananu i mnogo vrsta tropskih palmi. Baošići su idilični vrtovi. Sjeme su mnogih biljaka donijeli mornari.

Crkva Svetoga Nikole, zaštitnika mornara, izgrađena je u Baošićima prije više od 400 godina. Obnovljena je 1802. godine. Kuća staroga kapetana bila je neizbježan turistički cilj. Riječ je o nasljeđu slovenskoga pomorskog kapetana Miroslava Štumbergera, neusporedivoga graditelja maketa starih bokokotorskih jedrenjaka, čije je nasljeđe, u vremenima koja su za nama, besramno opljačkano. Ime kapetana Štumbergera i dalje je živo, kao i ime njegova Muzeja u Baošićima. U Baošićima je srce francuskoga pomorskog časnika i pjesnika Pierrea Lotija brže zakucalo 1880. godine, kada se tada malo poznati Pierre Loti zaljubio u domaću djevojku Paskvu Ivanović. O svojoj je ljubavi prema Paskvi pisao u svom Dnevniku i zauvijek ju je sačuvao u knjizi Rijetki cvjetovi. U listopadu 1934. Društvo prijatelja Francuske podiglo je spomen-ploču u Baošićima u čast pjesnika i njegove dvostruke neostvarene ljubavi: biti s Paskvom zauvijek i živjeti zauvijek u idiličnim Baošićima.