Prema predaji, grad s rudarskim prezimenom ime je dobio kraticom od moj kovani novac – Mojkovac. Nalazi se na 850 m nadmorske visine, u podnožju planina Bjelasice i Sinjajevine, te uz dvostruki ekološki biser: Nacionalni park „Biogradska gora“ s planinskim Biogradskim jezerom.

Mojkovac se nalazi na sjeveroistoku Crne Gore, u dolini ekološki čiste rijeke Tare, između Kolašina (v. to, Crna Gora) i Bijelog Polja (v. to). Od Kolašina je udaljen 25 km, od Podgorice 90 km, a od Beograda 380 km. Kroz Mojkovac prolazi pruga Beograd–Bar, pa se gradu može doći u posjet i na ovaj način. Povijest Mojkovca seže u daleku prošlost. Poznat po rudnom bogatstvu, već u srednjem vijeku postaje rudarsko i trgovačko središte, za vrijeme vladavine srpskoga kralja Uroša (13. st.). Već tada se ovdje kuje srebrni novac, a gdje je novca i prirodnih bogatstava – tu su u ono doba bili nezaobilazni karavani s primorja (Kotor, Crna Gora), pa čak i diplomatska ispostava Dubrovačke Republike. Mojkovac je danas središte istoimene općine, čije područje nije odjednom u cijelosti ušlo u sastav Crne Gore. Lijeva obala Tare ušla je u sastav Crne Gore nakon Berlinskoga kongresa (1878.), a desna obala, pod Turcima do 1912., tijekom Prvoga balkanskog rata.

U Prvom svjetskom ratu ovdje se vodila čuvena Mojkovačka bitka (1916.), zametnuta s ciljem da se oslobodi koridor srpskoj vojsci, te omogući njezin spasonosni prolazak preko Albanije do Krfa u Grčkoj. Glavnozapovijedajući, serdar Janko Vukotić, uspio se suprotstaviti znatno moćnijoj i bolje opremljenoj austrougarskoj vojsci. Njemu u čast u središtu je grada podignuta dostojanstvena brončana figura. Na nesreću, Mojkovčani su stradali i u Drugom svjetskom ratu. Brojna spomen-obilježja svjedoče da oni koji su pali za slobodu – nisu pali i u zaborav.

Mojkovac ima osnovnu i srednju školu, Centar za kulturu, knjižnicu, Dom zdravlja, stadion i sportsku dvoranu – sve što je potrebno za život maloga grada. Industrija je ponajviše drvna, zatim metaloprerađivačka i tekstilna, s preradom kože. Mještani koji nisu zaposleni u industriji bave se poljoprivredom i stočarstvom. Upravo iz Mojkovca turisti željni nezaboravne, posve ekološke pustolovine – otiskuju se splavovima niz brzace i mirnije tokove pitke (!) rijeke Tare! Rafting Tarom u Mojkovac privlači sve više gostiju, pa se ovdje gradi sve više hotela.

Planinari društva „Brskovo“ izgradili su Planinarski dom na Bjelasici. Promatrana iz perspektive prohodne mreže cesta, Bjelasica se nalazi u središtu lokalne kružne magistrale: Mojkovac–Kolašin–Andrijevica–Berane–Bijelo Polje (v. sve to). Ipak, Nacionalni park Biogradska gora (proglašen zaštićenom prirodnom zonom 1952.) najbliži je Mojkovcu! Park je okružen planinama čiji vrhovi prelaze 2.000 metara. Ovdje živi oko 150 vrsta ptica, 10 vrsta sisavaca, 3 vrste pastrve, 350 vrsta kukaca, te stotinjak vrsta drveća, od kojih su mnoga debla starija od 500 godina. Biogradska gora predio je netaknute prirode s čak 9 ledenjačkih jezera, među kojima je najveće, posebno lijepo, visinsko – Biogradsko jezero. Šetnja i planinarenje ljeti, skijanje skijaškom stazom po južnom obodu Parka zimi (Ski-centar, pristup iz Kolašina), najčešće su sezonske turističke aktivnosti. U posljednje vrijeme sve zanimljivije postaju i ljetne berbe šumskoga voća.

Najznačajniji kulturno-povijesni spomenik na području Mojkovca je manastir sv. Đorđa u Dobrilovini (25 km sjeverozapadno, prema Đurđevića Tari i Žabljaku, v. to, tj. prema Nacionalnom parku „Durmitor“, v. to). Manastir je iz 16. stoljeća. Također valja obići crkvu sv. Arhanđela Mihaela u Štitarici (prva trećina puta prema Kolašinu, desno), sv. Petke–Ružice na Sinjajevini, crkvu Blagovijesti u Poljima (na izlasku iz grada), crkvu u Prošćenju iz 12. stoljeća. Hram Kristova rođenja posvećen je u Mojkovcu na Božić 2008.

Poštenja radi, valja reći kako u gradu s idiličnim preduvjetima za razvoj, osobito zimskog turizma, postoji velika ekološka crna točka. Riječ je o jalovištu smještenom između desne obale Tare, najčistije rijeke Europe (!), i zapadne urbane strane grada. Jalovište je srećom ograđeno od rijeke, ali sadrži preko 2 milijuna kubnih metara nataloženih teških metala olova i cinka, te otpadnih voda koje su danas vidljive kao površinsko jezero. Rudnik olova i cinka „Brskovo“ radio je od 1976. do 1991. Vlada i nevladin sektor (Crna Gora) rade na sanaciji jalovišta.