Sunce se borilo sa ogromnom „crnom gorom“ Lovćenom koji smo se spremali da osvojimo. Bilo je toliko očigledno kako je Crna Gora dobila ime.
Zaustavili smo se na 9. serpentini da uhvatimo grad Kotor koji se budi, dok je veličanstveni krstaš sa 3.000 putnika pokušavao da stigne do luke Starog grada ispod nas.
Kako smo se vozili sve više, krstarica je postajala sve manja, a Zaliv sve širi i dublji.
Svaka okuka nas je uzdizala dok nismo stigli do vidikovca na 1.000 metara nadmorske visine, na 25. krivini.
O, Bože!
Svi. Bez riječi.
Čuju se samo škljocaji fotoaparata.
Bokokotorski zaliv sa svojim glacijalnim porijeklom otkriva istoriju fjordova, pokazujući dramatične pomjeraje kopna koje je imalo intiman, a istovremeno i najdivljiji i najstrastveniji susret sa dubokom tamnoplavom vodom. Na nekim mjestima njegova dubina dostiže impresivnih 60 metara.
Visoke nadmorske visine svakako daju drugačiji izgled u odnosu na druge djelove jadranske obale. Kad vidite planine kako se vinu uvis kao lude, znaćete da ste u Crnoj Gori.
Iako je pogled bio dovoljno impresivan da sve probudi, ipak nam je trebala kafa pa se tura nastavila kroz padine Lovćena u Njegušima. Legendarno selo u kojem se pravi najbolji crnogorski pršut (sušena dimljena šunka). Ovo je mjesto na kojem poželite da ostanete i udahnete što više dubokih zdravih udaha – u jednom trenutku osjetite svjež oštar vazduh, a u sljedećem će vam čula nadražiti miris pršuta koji će u vama odmah probuditi želju za hranom.
Ljubazni vozač je iznenada počeo da viče nešto što niko ne razumije na ovce koje su blokirale put, a radoznali turisti (uključujući i mene) iskoristili su tu priliku da uhvate još koji kadar dana.
Kad smo stigli na 1.150 metara, mini-bus se zaustavio kod prelijepe seoske kuće sa širokom terasom ukrašenom cvijećem. Napolju je bilo prohladno, ali prijatno.
10:00 ujutru. Vrijeme za hranu.
I besplatne ture rakije.
Pošto smo se napunili energijom (i velikim šoljama kafe), grupa je bila spremna da sagori ukusnu šunku penjanjem na vrh Jezerskog vrha gdje je smješten mauzolej.
„More stijena“, kako se Nacionalni park Lovćen takođe naziva, nema rijeku ni jezero koje treba otkriti, put je oštećen jakim topljenjem snijega u proljeće, krečnjak je rasut po stranama, a korijenje drveća viri iz zemlje. Dok smo pokušavali da uhvatimo ovaj dramatični prizor sa neke druge planete okružen beskrajnim stijenama, izronila su dva uzvišenja – Štirovnik (1749 m) kao najviši i Jezerski vrh kao sljedeći (1659 m).
U redu,
Penjanje može da počne!
461 stepenik do vrha – vidi se 70% Crne Gore!
Nemojte kretati bez vode, sunčanih naočara i svih mogućih fotoaparata koje imate.
Već od 1/3 puta bili smo oduševljeni – turistička vodička nam je pokazivala ogromnu prirodnu oazu Skadarsko jezero koje se prostire 70% u Crnoj Gori i 30% u Albaniji.
Kad smo stigli na vrh, svi smo bili bez daha, ali zadivljeni.
Ne propustite priču i statuu Petra II Petrovića Njegoša, vladara Crne Gore, najvišeg poznatog čovjeka na Balkanu u 19. vijeku.
Dok smo ja i ostali ljubitelji umjetnosti blistali od radosti posmatrajući remek-djelo čuvenog vajara Ivana Meštrovića, drugi su se divili sa 18 kg čistog zlata koje je blistalo sa plafona.
Na drugoj strani mauzoleja uska staza vodila je do kamenog kruga i do – VRHA SVIJETA.
Gotovo cijela crnogorska zemlja pod našim nogama.
Spektakularno.
Povjetarac je bio tu samo da nas rashladi od skakanja – ne sa vrha planine, već uvis da uhvatimo čuvenu „fotografiju u skoku“ koja je zaista nevjerovatna! (Vaša vodička će vam pokazati kako se to radi, jedna sekunda truda i dobijete ovakvu sliku):
Ova avantura usporila je tokom vožnje do Cetinja, gdje je pola autobusa u potpunosti iskoristilo „vrijeme za dremku“.
Sa strmog i visoko uzdignutog vrha spustili smo se u dolinu u kojoj je skrivena Stara kraljevska prijestonica.
Prizemne, šarene kuće i bogato ukrašene nekadašnje ambasade iz 19. vijeka pokazivale su kraljevsku istoriju ovog mjesta, ali su mnoge ruševine, čak i one prekrivene plakatima, otkrivale burne događaje koji su se odigrali prije mnogo decenija i vjekova. Priča vodičke u potpunosti je pratila prizor, svakako prijatna i pojednostavljena.
U svom najljepšem sjaju – sljedeća stanica bila je Rijeka Crnojevića!
Mnogi su rekli da ih podsjeća na Vijetnam ili Novi Zeland, ali ni na šta slično u Evropi.
Bez fotografisanja „najpopularnije razglednice Crne Gore“ nemojte ni pomišljati da napustite ovo mjesto.
Bilo je 15:00, i kako je temperatura rasla, miris zrelih smokava opčinio je naša čula i opet je hrana bila jedina tačka interesovanja.
Romantičan pogled na rijeku iz restorana „Posljednja luka“ (kako ga je simbolično nazvao vlasnik koji je 50 godina bio mornar) nakratko nas je odvojio od ručka, ali čim se riblja čorba našla na stolu, halapljivo smo je pojeli.
Hrana je odgovarala lokaciji, pa je glavno jelo (pastrmka) ulovljeno u Skadarskom jezeru, a najfinije vino bez etikete dolazilo je iz lokalnih vinograda.
Nemojte dvaput razmišljati kad je u pitanju vožnja čamcem! Pošto je ona opciona na turi (uz doplatu), cijela grupa mora zajedno da odluči. Kad vidite rijeku i tu ludu ljepotu, biće vam veoma lako da se odlučite.
Jedan sat sa mogućnošću kupanja ako je dan previše vruć bio je taman dovoljan da se vidi i osjeti sva bujna vegetacija bogata ribom i pticama koje lete na sve strane.
Jato bijelih debelih gusaka zurilo je u nas dok smo prolazili, pa smo uperili zum ka njima. Čaplje su se ponosno šepurile stojeće na jednoj nozi, dok su kormorani uglavnom bili ravnodušni prema turistima, više zauzeti sušenjem krila na suncu.
Naš skiper nas je počastio domaćim vinom koje je sam napravio.
Bilo je sjajno.
Iz tog mira i riječnog raja tura se nastavila do Budve – opet potpuno drugačije od svega što smo do tada vidjeli.
Budva je „crnogorski Majami“ sa prelijepim plažama, palmama, otmjenim radnjama i, kako je rekla naša vodička, beskrajnom žurkom.
Čak je i Stari grad blistav, taman da se uklopi sa svom novom gradnjom okolo.
Šetnja gradom podsjetila nas je na drevnu istoriju ovog mjesta, a ogroman mozaični pod iz rimske kuće na trenutak nas je vratio nazad u prošlost.
Obuzeti zadivljujućom ljepotom Crne Gore i svim novim saznanjima, zaokružili smo dan u Budvi ukusnim sladoledom i zadovoljni se vratili u Kotor vozeći se uz zalazak sunca.
Ovo je tekst napisan u saradnji sa turističkom agencijom „360 Monte“.
