Svaki primorski grad ima plažu koju reklamira i plažu koju zaista koristi. U Baru je ova druga Žukotrlica: kilometar šljunka i stijena koji se pruža sjeverno od grada prema Šušnju, a iza njega nisu hoteli nego dubok zeleni pojas borove šume koji cijelo popodne prosipa hlad po obali. To je plaža domaćih — ona do koje se poslije posla dolazi pješke, s peškirom preko ramena — a njeno ime čuva jednu od zaboravljenih zanatskih grana ovog primorja.
Biljka u imenu
Žukotrlica je riječ koja se da rastaviti. Žuka je domaći naziv za brnistru, žilav mediteranski grm koji svakog ranog ljeta zapali brda žutim cvijetom. Trlica dolazi od glagola trti. Sastavljeno, ime otprilike znači mjesto gdje se trlja žuka — a upravo se to ovdje i radilo.
Prije uvoznog pamuka i industrijskog užeta, ovo se primorje oblačilo i opremalo onim što je na njemu raslo, a žuka je bila njegova vlaknasta kultura. Postupak je bio strpljiv i sasvim svojstven ovoj obali: snopovi zelenih stabljika žuke vezivali su se, potapali u plićaku i pričvršćivali kamenjem, pa ostavljali da se kise — po predanju nekih četrdeset dana — dok ih more ne omekša. Namočeni snopovi su se potom izvlačili i trljali o kamenje da bi se skinula pulpa i oslobodila duga, vunasta vlakna iznutra. Od tih vlakana domaće su ruke prele i tkale užad, vreće, torbe, mreže pa i odjeću. Prizor žena koje na rubu vode trljaju žuku o kamen bio je ovdje nekada toliko običan da je prosto postao adresa. Zanata odavno nema; ime ne popušta.
Domaća kultura kupanja
Žukotrlica je danas svakodnevni ljetnji ritual Bara. Plaža je šljunkovita i stjenovita, ne pjeskovita — ponesite sandale za more ako su vam stopala osjetljiva — pa je i voda nad kamenjem shodno tome bistra. Posebnom je čini arhitektura koju je priroda podarila: borova šuma silazi sve do same obale, pa je ovo jedna od rijetkih plaža na ovom primorju gdje možete provesti cijeli julski dan bez iznajmljivanja suncobrana. Porodice zauzimaju stolove u hladu i betonske platoe pod drvećem, penzioneri u osam ujutro plivaju svoje spore, društvene dužine, a tinejdžeri kolonizuju stijene na krajnjem kraju. Tu su sezonski kafići i beach barovi, staza za šetnju i trčanje koja se provlači kroz borov pojas, i dovoljno dužine da i u avgustu nađete miran komad obale.
Okrenete li leđa moru, dobijate prizor koji određuje Bar: Rumiju, goli krečnjački greben koji se diže gotovo 1.600 metara odmah iza grada, toliko blizu da njegova večernja sjenka poseže za vodom. Malo koje mjesto na Jadranu tako olako stavlja visoku planinu i otvoreno more u jedan pogled. Vedrim danima je predstava svjetlosti u sumrak — ružičasti kamen gore, srebrna voda dolje, crni borovi između — sasvim dovoljan razlog da ostanete do kasno.
Dio duge gradske šetnje uz more
Žukotrlica nije osamljena uvala nego jedan stav u dugoj barskoj priobalnoj simfoniji. Obalna staza vodi od marine i Dvorca kralja Nikole kroz dvorski park i uz vodu do Žukotrlice pa dalje prema plaži Šušanj — lagana, ravna šetnja koja niže sve ono u čemu je moderni Bar najbolji. Ona čini sjeverne dionice šetnje Kraljeva promenada, a preći čitav taj potez pješke, po mogućnosti u niskom suncu rane večeri, ubjedljivo je najbolji način da śhvatite kako ovaj grad živi sa svojim morem.
Posjeta
Žukotrlica počinje petnaestak minuta hoda sjeverno od centra Bara — pratite obalu pored dvorca i samo produžite; nećete promašiti mjesto gdje počinju borovi. Plaža je besplatna i javna, a plaćene ležaljke ima samo u manjim sezonskim dijelovima; borov hlad je prirodni i ne košta ništa, ali u punoj sezoni dođite prije podneva da biste ga zauzeli. U vodu se ulazi preko šljunka i ponekih kamenih ploča, pa sandale za more dobro dođu, naročito djeci. Kafići rade otprilike od maja do oktobra; van tih mjeseci plaža pripada šetačima, a borova staza je vjerovatno najljepša za vedrog zimskog dana. Ako u Baru imate samo jedno nežurno popodne, provedite ga na domaći način: kupanje ovdje, kafa pod borovima i povratak promenadom dok se pale svjetla.
