Svaki obalni grad ima plažu koju reklamira i plažu koju zapravo koristi. U Baru, druga je **Žukotrlica**: kilometar šljunka i stijene koji se proteže prema sjeverу od grada prema Šušanju, iza koje umjesto hotela stoji duboka zelena zona **borovog šuma** koja slaže sjenu na obalu kroz cijelo popodne. To je plaža lokalaca — ona na koju se ide nakon posla sa ručnikom na ramenu — a njeno ime čuva jednu od zaboravljenih industrija obale.
Biljka u imenu
Žukotrlica je riječ koju možete razložiti. *Žuka* je lokalno ime za **španjolsku metlu**, čvrst mediteranski grm koji zapaljuje padine žutim cvjetovima svakog rana ljeta. *Trlica* dolazi od glagola za trljanje. Zajedno, ime otprilike znači *mjesto gdje se metla trlja* — i to je upravo ono što se ovdje dogodilo.
Prije unesenih pamuka i industrijskih užadi, ova obala se odijevala i opremala onim što je raslo na njoj, a žuka je bila njena urod za vlakna. Postupak je bio strpljiv i sasvim lokalan: snopovi zelenih metalinih stabljika su bili vezani, potopljeni u mršine i usidreni kamenjem, pa ostavljeni da se namakaju — prema običaju, četrdeset dana — dok ih more nije omekšalo. Namakani snopovi su potom izvučeni i **trljani o kamenje** da se ukloni meso i oslobode dugačka, vunasta vlakna što je bilo unutar. Od tih vlakana, lokalne ruke su prele i tkale **užad, vrećice, torbe, mreže, pa čak i odjeću**. Slika žena kako rade metlu o kamen na obali je nekada bila toliko obična da je jednostavno postala naziv. Industrija je odavno nestala; naziv odbija da ode.
Lokalna plivačka kultura
Žukotrlica je Barov ljetni dnevni ritual. Plaža je od šljunka i kamenja, umjesto pijeska — nesi papuče za plivanje ako ti je stopalo osjetljivo — a voda nad kamenjima je odgovarajuće čista. Ono što je čini posebnom je arhitektura koju je priroda dala: **borov šuma dolazi direktno do obale**, pa je ovo jedna od rijetkih plaža na ovoj obali gdje možeš provesti čitav dan u julu bez najma kišobrana. Obitelji zauzimaju osjenčane stolove i betonske platforme pod stablima, umirovljenici plivaju sporo i društveno u osam ujutro, a tinejdžeri zauzimaju stijene na daljem kraju. Postoje sezonski kafići i plažni barovi, staza za hodanje i trčanje kroz borov pojas, i dovoljno dužine da čak i u avgustu možeš pronaći mirni dio.
Okreni se od mora i dobivaš pogled koji karakteriše Bar: **Rumija**, goli krečnjački hrebat koji se uzdižе skoro 1.600 metara direktno iza grada, dovoljno blizu da njegova večernja sjena seže do vode. Malo mjesta na Jadranu nudi visoку planinu i otvoreno more u jednom pogledu tako lako. Na vedrim danima, svetlosni spektakl u sumraku — ružičasti kamen gore, srebrna voda dolje, crni borovi između — je dovoljno razloga da ostaneš dugo.
Dio dugoga obalnog šetanja
Žukotrlica nije osamljena uvala nego jedan potez u Barovoj dugoj obalnoj simfoniji. Obalna staza počinje od marine i Palače Kralja Nikole, ide kroz park palače i uz more do Žukotrlice, pa dalje prema plaži Šušanja — laka, ravna šetnja koja spaja sve što moderan Bar radi najbolje. Ona čini sjeverne faze Kraljevske promenade, i hodanje cijelom stazom pješice, idealno u nisko sunce rane večeri, je najbolji način da razumiješ kako ovaj grad živi sa svojim morem.
Posjeta
Žukotrlica počinje otprilike petnaest minuta hodanja prema sjeverу od Barova centra — slijedi obalu pokraj palače i nastavi dalje; ne možeš propustiti gdje počinju borovi. Plaža je besplatna i javna, sa plaćenim ležaljkama samo u malim sezonskim dijelovima; borov sjene je od prirode besplatna, ali trebaj doći prije deset časова u sezoni vrhunca da je zauzmeš. Ulazak u vodu je preko šljunka i nekih kamenih ploča, pa papuče za plivanje pomažu, posebno za djecu. Kafići rade otprilike od maja do oktobra; van tih mjeseci plaža pripada hodačima, a borov put je tada najbolji na sjajnom zimskom danu. Ako imaš samo jedno popodne bez žurbe u Baru, provjedi ga na lokalan način: plivanje ovdje, kava pod borovima, i povratak hodanjem duž promenade dok se paliće svjetla.
