Tvrđava Vrmac: granatirana pa popravljena

Forte Mare odgovara na ulaz u zaliv. Španjola odgovara na brdo. Tvrđava Vrmac odgovara na sasvim drugo pitanje: kako sagraditi nešto što moderni olučeni top ne može uništiti?

Odgovor je devedesetih godina XIX vijeka bio — prestati graditi u visinu. Vrmac leži na 480 metara, na grebenu koji Boku Kotorsku dijeli na dvije gotovo jednake polovine, i nizak je, širok i ukopan — armirani kamen i beton, dvije etaže, nepravilan petougao opasan rovom. Nema donžona, nema kruništa, nema ničega što bi se moglo srušiti. Austrijanci su to zvali Voglovim periodom, a čitav mu je smisao bio da se pokaže što je moguće manje.

Lokalitet je bio utvrđen od 1860; tvrđava koja danas stoji obnovljena je i proširena između 1894. i 1897. Naoružanje je bilo ono moderno: četiri obrtne čelične kupole iz Škodinih radionica u Plzenju, svaka s topom od 10 cm, osam haubica od 15 cm u kazamatima i dvanaest mitraljeskih postolja na krovu. Unutra je živjelo pet oficira i 177 vojnika.

U Prvom svjetskom ratu tvrđava je uradila tačno ono za što je i projektovana: primala je udare i nastavljala da radi.

Crnogorske baterije s visova na zapadu tukle su Vrmac topovima kalibra do 24 cm. Tvrđava je bila teško oštećena. Posada nije mogla ućutkati oruđa koja su je granatirala jer su ta oruđa bila na planini koju Austrijanci nijesu držali.

To se promijenilo u proljeće 1916, kada su Austrijanci zauzeli Lovćen i potisnuli crnogorsku artiljeriju izvan dometa. Šteta je potom u potpunosti sanirana — što je uvijen način da se kaže da dvije godine bombardovanja najtežim raspoloživim oruđima nijesu trajno izbacile tvrđavu iz upotrebe.

Tvrđava je bila teško oštećena, a nakon što su Crnogorci potisnuti izvan dometa, šteta je u potpunosti sanirana.

Prvi svjetski rat na tvrđavi Vrmac, u jednoj rečenici

Carevina koja je sagradila Vrmac trajala je još dvadeset i jednu godinu nakon što je tvrđava završena. To je stalna ironija kasne fortifikacije svuda po Evropi: što je zdanje složenije i skuplje, to je kraći period u kojem je nešto značilo.

Kupola odavno nema — oklop tog kvaliteta uvijek je vrijedio više kao staro gvožđe nego građevina kao građevina. Ostao je beton: petougao, jarak, kazamati i prazna ležišta kupola, na otvorenom grebenu bez ograde i bez ulaznice.

Jedna je od najočuvanijih austrougarskih tvrđava na ovom primorju i jedna od najmanje održavanih. Čitajte je uporedo s Mamulom, četrdeset godina starijom a danas hotelom, i dobijate cio raspon onoga što se dešava vojnoj arhitekturi kad rat za koji je građena nikad sasvim ne dođe.