Da bismo zaista cijenili umjetničku kulturu Crne Gore, ne možemo se osloniti tek na nekoliko poznatih spomenika, već bismo trebali sagledati sva umjetnička djela ovog regiona i okolnosti u kojima su nastala, a kasnije i otkrivena, kako bismo istinski razumjeli priču ovog mjesta. Ponekad je, kada govorimo o umjetnosti ovog malog regiona, važno uzeti u obzir i alegorijsku dokumentaciju koju su voljeli stari Grci.
Crna Gora je mala zemlja, ali je riječ o mjestu sa „starim kostima“ i jednom od najstarijih regiona poznatih ranim civilizacijama. Kada razmišljamo o njenoj historiji, vrlo je teško definisati geografiju Crne Gore u različitim historijskim periodima, jer je ovaj sasvim mali region kroz vijekove bio predmet interesovanja mnogih imperijalnih sila. Između mnogih ratova, Crnu Goru su pogađale i prirodne katastrofe. Kao i u susjednoj Grčkoj, zemljotresi su povremeno uništavali mnoge ljudskom rukom stvorene objekte historijskog značaja, ali još uvijek postoji mnogo onih vrijednih spomena.
Na primjer, lokalitet Malo Roše, koji datira iz perioda od 6. do 10. vijeka, predstavlja početke hrišćanstva. Iz crkve Sv. Tome u selu Kuti i crkve u selu Sušćepan sačuvana je kamena dekorativna plastika, iz perioda od 9. do 11. vijeka, te oltarska kamena pregrada – parapetna ploča.
Veći dio teritorije Crne Gore čine kraške formacije, ali je ona bogata i bijelim mramorom, naročito u blizini lokaliteta antičke Duklje. Ovdje se nalazi i drugi rimski municipij, koji svjedoči o posvećenosti i umjetničkom duhu ljudi koji su nekada živjeli na ovom prostoru, jer zrno crnogorskog mramora nije fino ni kompaktno te se s njim vrlo teško radilo zbog njegove tvrdoće, znatno veće od one pentelskog ili kararskog mramora, koji su nešto mekši i pristupačniji materijal.
Crna Gora se vijekovima smatrala mjestom koje oskudijeva materijalnim i modernim bogatstvima, nepristupačnim za putnike, s krševitim terenom i vrlo sirovom i netaknutom divljom ljepotom. Njena jednostavnost seže u davna vremena i održavala se generacijama i vijekovima. Svjedočanstvo o tome su čiste forme nekoliko djela (koja ljudi sjevernih sela još uvijek koriste), poput antičke čaše s ručkom i visokim cilindričnim vratom od pečene gline, ukrašene širokim trakama i orijentacijom, izloženih u muzeju. To me podsjetilo na kredenac moje bake, pun vrlo starih posuda od pečene gline. Međutim, ovo konkretno umjetničko djelo pronađeno u muzeju datira iz perioda 2100–1900. godine prije nove ere.
Pored toga, dvije zdjele otkrivene u ovom regionu sadrže sitne čestice metala, koje nas već uvode u naredni period – ranu fazu antike. Predmeti poput malih oštrih metalnih harpuna i polomljenih kopalja vide se na prašnjavim policama ovog malog muzeja, a ispod njih stoje sitni izblijedjeli natpisi na ćirilici. Samo pismo je drevno i, iako se u ovom regionu uobičajeno koristi latinica, mnoge škole podučavaju ćirilicu kao drugo pismo kako bi podstakle nove generacije da ostanu vjerne svojim drevnim korijenima.
U Crnoj Gori je neolit, sa sve svoje tri faze – donjom, srednjom i gornjom – predstavljen keramičkim predmetima koji su se koristili u svakodnevnom životu. Međutim, ima mnogo više tragova eneolitskih kultura nego neolitskih, što otežava procjenu stila i umjetničkih tokova.
Neki naučnici vjeruju da ukrasi na eneolitskim zdjelama čine svojevrsni praistorijski sistem znakova koji je služio za prepoznavanje pojedinih plemena, pri čemu je svako imalo vlastitu grupu simbola. S druge strane, neki smatraju da ti ukrasi predstavljaju dio figurativnog i estetskog jezika. Jedna od najvažnijih činjenica jeste da, uprkos maloj veličini naše zemlje, ne smijemo zaboraviti spomenuti ogromnu raznolikost folklornih tradicija.
Etnološko proučavanje plesa, ručnog rada, dekorativne umjetnosti, nošnji, nakita, gravura, boja motiva na terakota zdjelama i lokalne narodne umjetnosti gotovo svakog grada objašnjava veliki val migracija sa sjeverne obale Crnog mora (indoevropske migracije), koji je imao ogroman uticaj na ovo područje. Iako su naučni dokazi mnogih migracija očiti, naučnici nisu u stanju da u Crnoj Gori identifikuju jednu jedinstvenu eneolitsku „rasu“. Na osnovu raznih činjenica i nalaza pronađenih u ovom regionu, zaključuje se da je postojalo nekoliko plemena. Zbog toga historičari eneolitske stanovnike Crne Gore još uvijek nazivaju opštim imenom „Indoevropljani“. Imajući to na umu, pogledajte sljedeća umjetnička djela koja svjedoče o prvim tragovima naseljavanja ljudskih zajednica:
Jedno od tih naselja otkriveno je u pećini Vranjaj, ispod vrha Radoštak u blizini Herceg-Novog. Datiraju iz neolitskog perioda (5000–4000. p. n. e.). Intenzivnije naseljavanje uslijedilo je u eneolitu (2000–1700. p. n. e.), kao i tokom bronzanog doba. Pehar iz bronzanog doba s ornamentom potiče iz pećine Vranjaj. Tokom bronzanog i željeznog doba bilo je intenzivno sahranjivanje pod tumulima – Glogovik, Vranjaj i Đevojačke grede.
Godine 1953. dom Mirka Komnenića pretvoren je u Zavičajni muzej Herceg-Novog. Riječ je o prelijepom zdanju projektovanom u stilu kasnog baroka, sagrađenom krajem 18. vijeka. Pseudobarokne dogradnje i pripojeni dodaci izmijenili su izvorni izgled muzeja, dajući mu velelepan izgled.
Jedno od tih naselja otkriveno je u pećini Vranjaj, ispod vrha Radoštak u blizini Herceg-Novog. Datiraju iz neolitskog perioda (5000–4000. p. n. e.). Intenzivnije naseljavanje uslijedilo je u eneolitu (2000–1700. p. n. e.), kao i tokom bronzanog doba. Pehar iz bronzanog doba s ornamentom potiče iz pećine Vranjaj. Tokom bronzanog i željeznog doba bilo je intenzivno sahranjivanje pod tumulima – Glogovik, Vranjaj i Đevojačke grede.
Godine 1953. dom Mirka Komnenića pretvoren je u Zavičajni muzej Herceg-Novog. Riječ je o prelijepom zdanju projektovanom u stilu kasnog baroka, sagrađenom krajem 18. vijeka. Pseudobarokne dogradnje i pripojeni dodaci izmijenili su izvorni izgled muzeja, dajući mu velelepan izgled.
Jedno od tih naselja otkriveno je u pećini Vranjaj, ispod vrha Radoštak u blizini Herceg-Novog. Datiraju iz neolitskog perioda (5000–4000. p. n. e.). Intenzivnije naseljavanje uslijedilo je u eneolitu (2000–1700. p. n. e.), kao i tokom bronzanog doba. Pehar iz bronzanog doba s ornamentom potiče iz pećine Vranjaj. Tokom bronzanog i željeznog doba bilo je intenzivno sahranjivanje pod tumulima – Glogovik, Vranjaj i Đevojačke grede.
Godine 1953. dom Mirka Komnenića pretvoren je u Zavičajni muzej Herceg-Novog. Riječ je o prelijepom zdanju projektovanom u stilu kasnog baroka, sagrađenom krajem 18. vijeka. Pseudobarokne dogradnje i pripojeni dodaci izmijenili su izvorni izgled muzeja, dajući mu velelepan izgled.
Imena urezana bajonetima ruskih vojnika, iz 1807. godine tokom rata s Napoleonom, krase autentična vrata u prizemlju. Kasnije je ova zgrada stekla zvanični naziv Zavičajnog muzeja Herceg-Novog. Djelimične restauracije muzeja izvedene su 1979, 1994, 1996. i 2001. godine.
Ispred Zavičajnog muzeja nalazi se zadivljujuća mediteranska i suptropska botanička bašta, s više od stotinu odabranih biljaka koje ukrašavaju parkovski prostor od 1000 kvadratnih metara. Mnoge vrlo egzotične i izvanredno jedinstvene biljke našle su svoje mjesto u ovoj prelijepoj bašti. Mnoge vrste palmi, agave, kaktusi, aloje i mnoge druge biljke rastu u vrlo neobičnim oblicima i bojama. Tokom sezone cvjetanja, cvjetovi oplemenjuju ambijent. Ovdje nalazimo različite vrste penjačica poput pitospora, zatim primorske borove, mimoze, kamelije, magnolije te mirisne i ljekovite mediteranske trave.
Mirko Komnenić je svoj dom poklonio kao zadužbinu gradu Herceg-Novom. U svom testamentu želio je da se ova zgrada koristi kao gradski muzej.
Mirko Komnenić bio je aktivan tokom balkanskih ratova, radio je u propagandnim i obavještajnim službama protiv Austro-Ugarske. Također, bio je zatočenik tvrđave Mamula tokom Prvog svjetskog rata. Izabran je za poslanika Boke Kotorske u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1923. i 1925. godine. Bio je i predsjednik općine Herceg-Novi 1930. godine. Ministar socijalne politike i narodnog zdravlja postao je 1935. godine.
Odlikovan je mnogim ordenima. Evo nekih od mnogih: Bijeli orao s mačevima, Orden Sv. Save prvog i trećeg stepena; ruski: Orden Sv. Vladimira 4. klase, Orden Sv. Stanislava 5. klase, Orden Sv. Ane 2. stepena; te francuska Legija časti i čehoslovački oficirski Revolucionarni krst.
Još jedna zanimljiva činjenica koja pokazuje kako je ovaj čovjek zaista bio velik jeste njegova želja da se sva njegova zarada i prihodi doniraju lokalnom sirotištu kako bi se pomoglo siročadi Herceg-Novog, bez obzira na njihovu vjeru ili etničko porijeklo.
Ovaj muzej čuva historijsku, arheološku, etnološku te ikonografsku zbirku umjetnosti.
