Da bismo uistinu cijenili umjetničku kulturu Crne Gore, ne smijemo se pozivati tek na nekoliko poznatih spomenika, nego bismo trebali uzeti u obzir sva umjetnička djela ovoga kraja te okolnosti u kojima su nastala i kasnije otkrivena, kako bismo doista shvatili priču ovoga mjesta. Ponekad je, kad govorimo o umjetnosti ove male regije, važno uzeti u obzir i mitološku tradiciju koju su njegovali stari Grci.
Crna Gora mala je zemlja, ali ovo mjesto ima „stare kosti” i jedna je od najstarijih regija poznatih ranim civilizacijama. Razmišljamo li o njezinoj povijesti, vrlo je teško odrediti geografiju Crne Gore u različitim povijesnim razdobljima jer je ovaj sićušni kraj kroz vjekove bio predmet zanimanja mnogih imperijalnih sila. Između brojnih ratova, Crnu Goru su pogađale prirodne katastrofe. Kao i u susjednoj Grčkoj, potresi su povremeno uništavali mnoge ljudskom rukom stvorene predmete od povijesne važnosti, no ipak ih je još mnogo vrijednih spomena.
Primjerice, lokalitet Malo Rose, koji datira od 6. do 10. stoljeća, predstavlja početke kršćanstva. Iz crkve sv. Tome u selu Kuti i crkve u selu Sušćepan sačuvana je kamena ukrasna plastika iz razdoblja od 9. do 11. stoljeća te oltarna kamena pregrada – parapetna ploča.
Većinu tla Crne Gore čine krške formacije, ali bogata je i bijelim mramorom, osobito u blizini drevne Duklje. Ovdje se nalazi drugi rimski municipij, koji svjedoči o predanosti i umjetničkom duhu ljudi koji su nekoć ovdje živjeli, jer zrno crnogorskog mramora nije fino ni zbijeno te je s njime bilo vrlo teško raditi zbog njegove tvrdoće, daleko veće od one pentelskog ili kararskog mramora, koji su donekle mekan i pristupačniji materijal.
Stoljećima se Crnu Goru smatralo mjestom kojemu nedostaju materijalna i suvremena bogatstva, nepristupačnim putnicima, s krševitim terenom te vrlo sirovom i netaknutom divljom ljepotom. Njezina jednostavnost seže u drevna vremena i očuvana je naraštajima i stoljećima. Svjedoče o tome čisti oblici nekolicine djela (koja ljudi sjevernih sela još uvijek koriste), poput drevne čaše s ručkom i visokim cilindričnim vratom od pečene gline, ukrašene širokim trakama i orijentacijom, izložene u muzeju. To me podsjetilo na bakinu kredencu punu vrlo starog posuđa od pečene gline. No baš ovo umjetničko djelo pronađeno u muzeju datira u razdoblje od 2100. do 1900. godine prije Krista.
Usto, dvije zdjele otkrivene u ovom kraju imaju sitne čestice metala, koje nas već uvode u sljedeće razdoblje – rane stupnjeve antike. Predmeti poput malih oštrih metalnih harpuna i slomljenih kopalja vide se na prašnjavim policama ovoga malenog muzeja, a ispod njih stoje sitni izblijedjeli ćirilični natpisi. Sâmo je pismo drevno, i premda se u ovom kraju uobičajeno koristi latinica, mnoge škole poučavaju ćirilicu kao drugo pismo kako bi potaknule nove naraštaje da ostanu vjerni svojim drevnim korijenima.
U Crnoj Gori neolitik je, sa sve svoje tri faze – donjom, srednjom i gornjom – predstavljen keramičkim predmetima koji su se koristili u svakodnevnom životu. No tragova eneolitičkih kultura ima mnogo više nego neolitičkih, što otežava procjenu stila i umjetničkih strujanja.
Neki znanstvenici vjeruju da ukrasi na eneolitičkim zdjelama čine svojevrstan pretpovijesni sustav znakova koji je služio za prepoznavanje pojedinih plemena, od kojih je svako imalo vlastitu skupinu simbola. S druge strane, neki smatraju da ti ukrasi čine dio figurativnog i estetskog jezika. Jedna od najvažnijih činjenica jest da, unatoč maloj veličini naše zemlje, ne smijemo zaboraviti spomenuti golemu raznolikost folklornih tradicija.
Etnološko proučavanje plesa, ručnoga rada, ukrasne umjetnosti, nošnji, nakita, gravura, boja motiva na terakotnim zdjelama te lokalne narodne umjetnosti gotovo svakoga mjesta objašnjava veliki val migracije sa sjeverne obale Crnoga mora (indoeuropsku migraciju), koji je imao golem utjecaj na ovo područje. Iako su znanstveni dokazi o brojnim migracijama očiti, znanstvenici ne mogu utvrditi jedinstvenu eneolitičku „rasu” u Crnoj Gori. Na temelju različitih činjenica i dokaza pronađenih u ovom kraju zaključuje se da je postojalo nekoliko naroda. Zato povjesničari eneolitičko stanovništvo Crne Gore još uvijek nazivaju općenitim imenom „Indoeuropljani”. Imajući to na umu, obratite pozornost na sljedeća umjetnička djela, koja su svjedočanstvo prvih tragova naseljavanja ljudskih zajednica:
Jedno od tih naselja otkriveno je u špilji Vranjaj, ispod vrha Radostak nedaleko od Herceg Novog. Datira iz neolitičkog razdoblja (5000. – 4000. pr. Kr.). Intenzivnije naseljavanje nastupilo je u eneolitiku (2000. – 1700. pr. Kr.), a i tijekom brončanog doba. Brončanodobni pehar s ornamentom potječe iz špilje Vranjaj. Tijekom brončanog i željeznog doba bilo je intenzivno pokopavanje pod tumulima – Glogovik, Vranjaj i Djevojačke Grede.
Godine 1953. dom Mirka Komnenića pretvoren je u Zavičajni muzej Herceg Novog. Riječ je o prekrasnom zdanju projektiranom u kasnobaroknom stilu, sagrađenom potkraj 18. stoljeća. Pseudobarokna proširenja i prigrađeni dodaci izmijenili su prvotni izgled muzeja, dajući mu velebnost.
Jedno od tih naselja otkriveno je u špilji Vranjaj, ispod vrha Radostak nedaleko od Herceg Novog. Datira iz neolitičkog razdoblja (5000. – 4000. pr. Kr.). Intenzivnije naseljavanje nastupilo je u eneolitiku (2000. – 1700. pr. Kr.), a i tijekom brončanog doba. Brončanodobni pehar s ornamentom potječe iz špilje Vranjaj. Tijekom brončanog i željeznog doba bilo je intenzivno pokopavanje pod tumulima – Glogovik, Vranjaj i Djevojačke Grede.
Godine 1953. dom Mirka Komnenića pretvoren je u Zavičajni muzej Herceg Novog. Riječ je o prekrasnom zdanju projektiranom u kasnobaroknom stilu, sagrađenom potkraj 18. stoljeća. Pseudobarokna proširenja i prigrađeni dodaci izmijenili su prvotni izgled muzeja, dajući mu velebnost.
Jedno od tih naselja otkriveno je u špilji Vranjaj, ispod vrha Radostak nedaleko od Herceg Novog. Datira iz neolitičkog razdoblja (5000. – 4000. pr. Kr.). Intenzivnije naseljavanje nastupilo je u eneolitiku (2000. – 1700. pr. Kr.), a i tijekom brončanog doba. Brončanodobni pehar s ornamentom potječe iz špilje Vranjaj. Tijekom brončanog i željeznog doba bilo je intenzivno pokopavanje pod tumulima – Glogovik, Vranjaj i Djevojačke Grede.
Godine 1953. dom Mirka Komnenića pretvoren je u Zavičajni muzej Herceg Novog. Riječ je o prekrasnom zdanju projektiranom u kasnobaroknom stilu, sagrađenom potkraj 18. stoljeća. Pseudobarokna proširenja i prigrađeni dodaci izmijenili su prvotni izgled muzeja, dajući mu velebnost.
Imena urezane / ugravirane bajunetama ruskih vojnika, iz 1807. godine, za vrijeme rata s Napoleonom, krase izvorna vrata u prizemlju. Poslije je ova građevina dobila službeni naziv Zavičajni muzej Herceg Novog. Djelomične obnove muzeja provedene su 1979., 1994., 1996. i 2001. godine.
Pred Zavičajnim muzejom nalazi se predivan mediteranski i suptropski botanički vrt s više od stotinu odabranih biljaka, koje krase parkovni prostor od 1000 četvornih metara. Mnoge vrlo egzotične i izvanredno jedinstvene biljke pronašle su svoje mjesto u ovom prekrasnom vrtu. Mnoge vrste palmi, agava, kaktusa, aloja i mnoge druge biljke rastu u vrlo neobičnim oblicima i bojama. U doba cvatnje cvjetovi oplemenjuju ambijent. Ovdje možemo pronaći različite vrste penjačica poput pitospora, zatim primorske borove, mimoze, kamelije, magnolije te mirisno i ljekovito mediteransko bilje.
Mirko Komnenić darovao je svoj dom kao zakladu gradu Herceg Novom. U svojoj je oporuci želio da se ova zgrada koristi kao gradski muzej.
Mirko Komnenić bio je aktivan tijekom balkanskih ratova; radio je u propagandnoj i obavještajnoj službi protiv Austro-Ugarske. Bio je i zatočenik tvrđave Mamula tijekom Prvoga svjetskog rata. Godine 1923. i 1925. izabran je za zastupnika Boke Kotorske u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Također je 1930. obnašao dužnost predsjednika općine Herceg Novi. Godine 1935. postao je ministar socijalne politike i narodnoga zdravlja.
Odlikovan je brojnim odličjima. Među mnogima su ova: Bijeli orao s mačevima, Orden sv. Save prvoga i trećega reda; ruski: Orden sv. Vladimira 4. reda, Orden sv. Stanislava 5. reda, Orden sv. Ane 2. stupnja; zatim francuska Legija časti i čehoslovački časnički Revolucionarni križ.
Još jedna zanimljiva činjenica koja pokazuje koliko je taj čovjek doista bio velik jest njegova želja da se sva njegova zarada i prihodi daruju mjesnom sirotištu, kako bi se pomoglo sirotoj djeci Herceg Novog, bez obzira na njihovu vjeru ili etničko podrijetlo.
Ovaj muzej čuva povijesnu, arheološku, etnološku te ikonopisnu zbirku umjetnina.
