Montenegro.com u Argentini: Sa Crnogorcima u General Madaria

Gordan Stojović i Rodolfo Jokanović, predsjednik udruge „Zeta” iz Buenos Airesa. Ispred muzeja iseljenika u Buenos Airesu, prvog mjesta na kojem su se iskrcavali novi iseljenici, nečega sličnog Ellis Islandu u New Yorku. Montenegro.com je još od svojeg osnutka sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća velik dio svojega djelovanja usmjerio prema dijaspori. U to je vrijeme u Crnoj Gori doslovno bilo nemoguće naići na bilo kakav organizirani centar ili instituciju koja bi se bavila suradnjom i zaštitom interesa iseljenika, njihovim organiziranjem, kao ni informativnom djelatnošću. Ako je i postojalo nešto za što nismo znali, ono je funkcioniralo na vrlo zastarjelim načelima; nova vremena interneta i globalnih komunikacija zahtijevala su posve novi pristup i golemu požrtvovnost, ne samo puku uslugu, već i nekoga tko je u stanju pokrenuti i organizirati. U to smo vrijeme pružili potporu organiziranju mnogih akcija među iseljenicima te potpomogli mnoge u izradi, popunjavanju i osmišljavanju mrežnih stranica u dijaspori, a radili smo i na povezivanju iseljenika, kako pojedinaca tako i organizacija. Uloga portala Montenegro.com nezaobilazna je kada se spominju organizirane akcije dijaspore tijekom devedesetih godina, posebno u Sjevernoj Americi. Međutim, u isto vrijeme, dok su se osnivale nove udruge koje su okupljale iseljenike i njihove potomke diljem svijeta, u Latinskoj se Americi pojavio poprilično velik broj ljudi koji se preko Montenegro.com-a zanimao za svoje davno izgubljene korijene. Potomci naših iseljenika, druge i treće generacije, iz Argentine, Urugvaja, Perua, Čilea i Venezuele počeli su se javljati tražeći informacije o zemlji svojih predaka. Montenegro.com izlazio je svakome u susret u granicama mogućega. Pisma tih nam se ljudi činila nevjerojatnima jer zbog katastrofalnoga školskog sustava naprosto ništa nismo znali o našem iseljeništvu, a to da naših ima u Južnoj Americi bilo je gotovo posve nepoznato široj javnosti. I danas smo svjedoci toga da se ljudi, pa i oni „solidno” obrazovani, pitaju: „pa zar ima naših u Argentini?” Entuzijazam našega tima ipak je rastao i s mnogim smo se ljudima sprijateljili te odmah potom započeli suradnju. Na poziv udruge „Zeta” sa sjedištem u Buenos Airesu, prvi urednik odjela za dijasporu na Montenegro.com-u te pisac knjiga „Crnogorci u Argentini” i „Crnogorska emigracija u Argentini I”, Gordan Stojović, boravio je u toj zemlji i tom se prilikom susreo s mnogim istaknutim iseljenicima, njihovim potomcima i organizacijama.

Članovi uprave i osnivači udruge „Zeta” s prijateljem iz Crne Gore. Slijeva nadesno: Juan Cetkovich, Miloš Deretić, Gordan Stojović (Montenegro.com) i Rodolfo Jokanović Od danas će u nekoliko nastavaka biti objavljivane reportaže iz te daleke zemlje. S Crnogorcima u General Madariagi Grad gauča

Gauči tijekom gradskog sajma General Madariaga gradić je od oko pet tisuća stanovnika, nadaleko poznat po gaučima i iznimno kvalitetnom mesu. Gauči su inače u Argentini isto što i kauboji u Sjevernoj Americi, dakle ljudi koji se bave uzgojem krupne stoke i imaju vrlo specifičan način života, kodeks ponašanja, a najveći dio svojega života provode na konju. Danas je Madariaga vrlo bogat gradić u kojem se živi iznimno dobro u usporedbi s kvalitetom života u drugim krajevima Argentine. Inače, već je drugi gradonačelnik zaredom podrijetlom Crnogorac. Ime sadašnjega gradonačelnika jest Juan Knezevich, a ime njegova prethodnika Adrian Mirkovich. Inače, među samim Crnogorcima postoji dosta političkog rivaliteta između peronista i radikala – tako da mi se, dok sam slušao te priče o podjelama, činilo kao da se nalazim u Crnoj Gori. Zapravo, mnogo me toga podsjećalo na Crnu Goru, na svu sreću ne samo priče o političkim sukobima u Argentini, nego i neke mnogo ugodnije stvari, kao na primjer pršut, o kojem ćete čitati u nastavku teksta. Još na samom početku dvadesetoga stoljeća u General Madariagu počeli su se doseljavati prvi Crnogorci. Kako mi rekoše tamošnji, prvi od naših bio je neki Perović, a nakon njega, kako bi krčili šume, u taj su gradić u pokrajini Buenos Aires počeli dolaziti i mnogi drugi. Vjerojatno su, kao i u mnogim sličnim slučajevima, ljudi koji bi se iskrcali s brodova u Buenos Airesu išli tragom glasa da u tim nepreglednim prostranstvima Argentine nađu gdje ima „naših”. Osjećaj usamljenosti i udaljenosti zacijelo je bio nevjerojatno snažan. Kad samo pomislim na sebe sada u 21. stoljeću, posebno dok sam se nalazio u Muzeju iseljenika i na Dock Sudu u Buenos Airesu, mjestima gdje su se iskrcavali i prvi put stupali u kontakt s Argentinom naši i svi drugi doseljenici, osjetim nostalgiju za Europom i domom. Mogu samo zamisliti osjećaj tih ljudi koji su se nakon i više mjeseci putovanja iskrcavali na tlo Argentine. Gotovo da dođe kao refleks, i prva stvar koja čovjeku padne na pamet jest da traži nešto što nalikuje na ono odakle je došao, na bilo kakav trag već poznatog, već viđenog, toplog i sigurnog. Tako su i Crnogorci u Chacu i oni u Tandilu, kao i oni u Buenos Airesu, Venado Tuertu i General Madariagi, zasigurno išli tragom glasa da u tim mjestima, opet nevjerojatno dalekim, žive i rade drugi Crnogorci, tražeći trag topline doma i srca. Uistinu nevjerojatna dimenzija svega, posebno za mene koji bih sve ovo trebao gledati isključivo sa znanstvene strane, koji sam već znatan dio svojega života posvetio ovoj problematici, pa i postigao za naše uvjete – inače posve bezuvjetne – vrlo značajne uspjehe. Međutim, opet ne mogu a da ne pomislim na njih same, tisuće kilometara daleko od kuće, kako stoje i posve sami gledaju, bez ikakve predodžbe o veličini prostranstava novoga svijeta, svoju budućnost. Potomci prvih Crnogoraca koji su se naselili u General Madariagu danas se uglavnom bave stočarstvom, a ima i onih koji su u tome poslu dosegnuli nevjerojatno bogatstvo, tako da su vlasnici i nekoliko tisuća grla krupne stoke te nekoliko desetaka tisuća hektara zemlje.

Inače, Crnogorci su u čitavoj Argentini bili nadaleko poznati kao vrlo dobri radnici, a na samom su početku radili najteže poslove. Bili su drvosječe, radili su na izgradnji cesta, postavljanju tračnica, u kamenolomima, radili su i kao lučki radnici te kao radnici na gradilištima diljem Argentine. Danas u General Madariagi živi oko 150 obitelji koje su podrijetlom iz Crne Gore, oko 500 ljudi sve skupa, što je vrlo značajan broj i što je u velikoj mjeri pomoglo očuvanju običaja i jezika. Crnogorska je zajednica u General Madariagi od samog početka djelovala organizirano kroz mnoge udruge koje su uglavnom imale karakter uzajamne pomoći. Bila su organizirana na taj način prije svega zato što su mnogi naši iseljenici ostajali sami, radili su čitavoga života kako bi prikupili novac za povratak u Crnu Goru i rijetko su stupali u bračne odnose, pa nije imao tko ih pokopati. Samo je manji broj zasnivao obitelji. Prva koja je osnovana tridesetih godina prošloga stoljeća bila je Sociedad Montenegrina de socorros Mutuos – Crnogorsko društvo uzajamne pomoći, Sociedad de socorros mutuos Montenegrina – Društvo uzajamne pomoći Crnogoraca

Pečat udruženja Sociedad Montenegrina de beneficienca – Crnogorsko dobrotvorno društvo

Pečat udruženja To je isto društvo sve do danas sačuvalo kontinuitet, iako je tijekom vremena mijenjalo ime. U međuvremenu se zvalo i Sociedad Montenegrina Yugoslava de socorros mutuos – Crnogorsko jugoslavensko društvo uzajamne pomoći, da bi nakon Drugoga svjetskog rata promijenilo ime u Sociedad Yugoslava „Njegos”, kako se i danas zove. Žestoke političke podjele u Crnoj Gori tijekom dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća nisu mimoišle ni Crnogorce u Madariagi, no o tome ne žele govoriti njihovi potomci, vjerojatno ne želeći se podsjećati na ružne stvari. Sve što sam uspio doznati jest da je rivalitet bio vrlo jak i da je čak bilo i obračuna vatrenim oružjem, pa i nesretnih posljedica, nažalost. Mnoge druge stvari koje su se događale u Crnoj Gori znatno su se odrazile na naše kolonije u Argentini, pa i dan-danas imaju velik utjecaj. Nakon četiri sata vožnje iz Buenos Airesa kroz nevjerojatno monoton krajolik, kroz nepregledne ravnice s poljima prepunim krava, napokon smo naišli na ploču koja označava ulaz u grad gauča.

Na samom ulazu u grad nalazi se i vrlo impresivan kip Krista.

Tu smo čekali svoje domaćine, Basilia Vasa Jankovica i gospodina Markovica. Po njihovu dolasku krenuli smo prema domu „Njegoš” gdje nas je čekao ostatak uprave iseljeničkoga društva.

S Vasom Jankovicem na prijemu u veleposlanstvu u Buenos Airesu Doček je bio nevjerojatno srdačan, kao i na svim drugim mjestima tijekom mojega boravka. Ti su ljudi uistinu dali sve od sebe kako bi nas ugostili i kako bih ja imao priliku vidjeti sve što me zanima.

Zdravica U unutrašnjosti doma postoji veliko ognjište u kojem se pekao asador – govedina pripremljena na gaučki način, poznati argentinski specijalitet, mnogo poznatih argentinskih vina i još mnogo ostale meze.

S domaćinima U domu su nas čekali Klisići, Novakovići, Radonjići, Markovići, Jankovići, Bulajići. Ja sam se brže-bolje bacio u razgledavanje zidova na kojima je bilo jako mnogo slika s obilježavanja mnogih događaja u General Madariagi. Među najzanimljivijima su naravno slike s godišnje svečanosti gauča, kao što je ova iz 1988. godine, kada su Crnogorci predstavili sebe u nošnjama i s guslama, te slika na kojoj su predstavili prve doseljenike i ono čime su se bavili.

Prva nagrada na svečanosti gauča 1988.

Prvi Crnogorci sjekli su drva. I tako smo svi skupa započeli priču o obiteljima, o Argentini, poslu, povijesti, životu i naravno Crnoj Gori. Svatko je od tih ljudi imao bezbroj pitanja o tome što se događa, kako se živi, gdje je tko, koliko je što daleko i tako dalje. Crnogorce u General Madariagi, kao i općenito u Argentini, sve koje sam sreo, najviše pogađa dugogodišnje gotovo posve ignoriranje njihova postojanja od strane matične države.

Stolnjak i čaše s likom Petra II. Pohvalno su govorili o pojedincima i o mnogim ljudima koji su kao pojedinci radili na tome da im se pruži onaj minimum koji je bio nužan da održe minimum identiteta. To je uspjelo u kolonijama, kako u General Madariagi tako i u Chacu, no u Buenos Airesu, gdje postoje tisuće potomaka naših doseljenika, mogu reći na temelju svih dosadašnjih istraživanja, kontakata i tako dalje, da jedva oko 20 % njih ima makar i povremenu poveznicu sa zemljom podrijetla, a jezik i običaji izgubili su se već u drugoj generaciji, što se na sreću još uvijek nije dogodilo u kolonijama, gdje je najčešće postojala jezgra entuzijasta koji su radili na održavanju kulture, običaja i jezika. Međutim, i pored svega, kod većine ljudi postoji golema doza entuzijazma da se prihvati svaki pozitivan pomak ili inicijativa iz Crne Gore prema njima. Mnogi su nam od njih rekli da imaju osjećaj kako se u posljednje vrijeme događaju neki pozitivni pomaci i da se nadaju da sve to neće ostati samo osjećaj stvoren igrom slučaja ili prilika.

Nakon zajedničkog ručka u domu „Njegoš” pozdravismo se s domaćinima i krenusmo u posjet obitelji Marković i njihovu poznatom ranču „Los Pinos” koji se nalazi nedaleko od grada.