Posjet Generalu Madariagiju Nastavak Zaista mi je trebalo dugo vremena da dođem k sebi nakon susreta u domu "Njegoš". Osjećao sam toliko emocija, uspomena, topline, iskrenosti i iskrenoga gostoprimstva kakve sam u cijelom životu osjetao samo u Buenos Airesu nekoliko dana prije. Vaso Janković, naš vodič i glavni domaćin, vozio je ispred nas u svom bijelom automobilu. Vodio nas je kroz pampas sa skraćicom sve do čuvene Markovićeve haciende "Los Pinos". Sa svih strana bila je samo beskonačna ravnica sa zaista impozantnim brojem krava i životinja po kojima je Argentina prepoznatljiva diljem svijeta. Los Pinos

Nakon deset minuta uzbudljivoga vožnje kroz pampas od izlaza iz Generala Madariagija, stigli smo na odredište. Ondje nas je dočekao čuveni gauč i naš domaćin Pedro Marković. Inače, Pedro (Petar) Marković je posljednji Crnogorac iz prve generacije emigranata u Generalu Madariagiju koji je rođen u Crnoj Gori. Pedro je vrlo živahan i dobronameran džentlmen, pun duha i šala, uvijek spreman za dobru i lijepu družbu. Pedro je također oženio crnogorsku ženu iz Mrvaljević i pronašao svoju ženu čak i u provinciji Corrientes, koja se nalazi nekoliko hiljada kilometara na sjever. Mlađe generacije, koje govore mnogo bolje španski nego što govorimo mi, sjele su sa jedne strane stola, dok smo se ja i naš domaćin, Pedro, kao dva stara Crnogorca, sjeli i upustili u razgovore o porodicama, bratstvima, Kraljeviću Nikoli i davnim vremenima.

Pošto ostali nisu skoro razumjevali nas, pustili su nas da sami pričamo o vinovanju argentinskog vina iz Mendoze. Mnoge stvari u domu Markovića podsjećaju na Crnu Goru, od drvenih klupi pri stolu do Njegoševe slike i crnogorske zastave koja visi na centralnom zidu.

Ali osim navedenih stvari, postoji nešto drugo, nešto što gost iz daleke Crne Gore ne očekuje pronaći na jugu provincije Buenos Aires, na ranču, usred pampasa. Pedro mi je rekao: - Hajde Gordane, dozvoli mi da ti pokažem nešto-.

Otišli smo iza kuće gdje se duvao pršut. Vanjski i unutrašnje identičan onome u Crnoj Gori.

To je njeguški pršut - rekli su mi Daniel Marković i Basilio Janković.

I zaista, od dolaska prvih Crnogoraca u ove dijelove svijeta, nasljeđena je tradicija sušenja pršuta, kastradine, suhog vrata i kobasica i mnogih drugih jela. Osim toga, u Generalu Madariagiju se prave gusle i mnogi drugi predmeti, bez kojih je život Crnogoraca, gdje god oni bili, nezamisliv.

-Vidi, vidi Gordane, još uvijek imamo nešto iz Crne Gore - rekao je Pedro i pokazao na smokvu u vrtu. I ona je donesena iz Crne Gore.

U tom trenutku, dok sam slušao viceve iz starog Montenegra koje je Pedro ponavljao, dok sam jeo njeguški pršut sa pampasa, i dok sam se oslanjao na smokvu iz Crne Gore, pokušavao sam da sebe loctiram i da zamislim gdje sam i kako daleko sam od svoje kuće. Bože, čudam se, je li sve ovo moguće, jesam li u snu? Nažalost, vrijeme je prolazilo nevjerovatnom brzinom i trenutak rastanka se približavao. Opet suze i opet rastanak sa lijepim i dobrim ljudima. Čvrsto sam mu stiskao ruku, zagrlio sam tog starog Crnogorskog-gauča Pedra Markovića, i obećao sam mu da ću učiniti sve što mogu kako bi mi, koji živimo u Crnoj Gori, nikada ne zaboravili njihovu hrabrost da ostave svoj pečat i izgrade novi svijet, i kako ne bismo nikada zaboravili njihov rad na čuvanju njihovih običaja, jezika, tradicije i svega ostalog što su postigli! Naš vodič i glavni domaćin, Basilio Vaso Janković i Daniel Marković, upućili su se prema groblju u Madariagiji, gdje počiva veliki broj naših emigranata, i mi smo polako išli za njima. Gordan Stojović www.montenegro.com Hoteli Crne Gore