Na uzvišici između Petrovca i Budve, iznad mora koje se strmo spušta, stoji mali srpski pravoslavni manastir Reževići. Lako ga je promašiti s obalnog puta, a čuva jedan od najljepših običaja stare crnogorske obale — kamenu čašu vina koja je vjekovima stajala spremna za svakog žednog namjernika.
Kralj i čaša kraj puta
Postanak manastira, po predanju, seže u rani 13. vijek. Lokalna legenda govori o stubu ispred konačišta kraj puta na trasi između Budve i Petrovca, a u taj stub bio je uzidan izdubljeni kameni sud — kamenica — koji su neprestano punili vinom, kako bi žedni putnici mogli slobodno i besplatno da piju.
U tu legendu ulazi i kralj. Priča se da je Stefan Prvovjenčani, prvi krunisani kralj Srbije, pio iz ove kamene čaše putujući primorjem i da ga je mjesto toliko ganulo da je uz konačište podigao crkvu — crkvu Uspenja Presvete Bogorodice — oko 1226. godine. Druga crkva na istom mjestu, posvećena arhiđakonu Stefanu, predanjem se pripisuje potonjem vladaru Stefanu Urošu IV Dušanu i 1351. godini, pa je manastir rastao kroz srednjovjekovne vijekove, a ne odjednom.
Šest vjekova gostoprimstva
Reževiće čini pamtljivim to što kamenica nije bila jednokratna kraljevska gesta, nego ustanova koja je trajala. Vjeruje se da je manastir oko šest stotina godina držao kamenu čašu punu vina za namjernike u prolazu — uobličeni čin gostoprimstva prema svakome ko naiđe putem, bio to hodočasnik, siromah ili trgovac. Na obali gdje je putovanje bilo teško i često opasno, zajamčen gutljaj vina na određenom mjestu na putu nije bila mala ljubaznost. Običaj je manastir pretvorio u znamenje darežljivosti koliko i vjere, i to je i dalje prvo što većina ljudi sazna o njemu. To govori i nešto o tome kako su ovi primorski manastiri viđeli svoju ulogu: ne kao zatvorena utočišta, nego kao oslonce na putu, dužne putniku koliko i bogosluženju. Čaša iz koje je svako mogao da pije, punjena vjekovima, jeste gostoprimstvo pretvoreno u ustanovu.
Srce Paštrovića
Reževići su ime dobili po bratstvu Reževića, jednom od bratstava Paštrovića, plemenske zajednice koja je držala ovaj pojas obale između Budve i barskog kraja. Manastir im je bio više od bogomolje: bio je zborno mjesto. Paštrovići su se ovdje okupljali da donose važne odluke i biraju svoje starješine, koristeći manastir kao svojevrstan zborni parlament i središte zajednice. Taj dvojni život — svetinja i zborište — bio je svojstven ovim primorskim manastirima, koji su usidravali i vjerski i politički identitet naroda oko sebe.
Dvije crkve na grebenu
Manastir koji danas obilazite zapravo su dvije crkve u zajedničkom ozidanom dvorištu na grebenu. Starija i manja, crkva Uspenja Presvete Bogorodice, nosi predanje o Stefanu Prvovjenčanom i dvadesetim godinama 13. vijeka; veća, posvećena arhiđakonu Stefanu, vezuje se za cara Dušana i sredinu 14. vijeka. Zajedno obuhvataju zlatno doba srednjovjekovne srpske države, i to je dio razloga zašto ovo mjesto znači više nego što mu veličina kazuje — malo mjesto s dugim pamćenjem, živi manastir koji je preturio preko glave zemljotrese, carstva i ratove, a crkve mu i dalje služe svrsi. Položaj je pola doživljaja: uzdignut nad morem između Petrovca i Budve, s obalom koja se otvara ispod i saobraćajem s magistrale koji utihne, drži onu vrstu tišine zbog koje je bio prirodno mjesto i za molitvu i za odlučivanje. Manastir je kroz svoju dugu istoriju više puta stradao i obnavljan, jer su rat i zemljotres uzimali danak na ovoj obali, ali nikada nije napušten i ostao je živa zajednica, a ne muzejski eksponat — zato stare priče o čaši vina i plemenskim zborovima ovdje i dalje djeluju prisutno, a ne tek zapamćeno.
Manastir leži na starom kopnenom putu koji povezuje primorska naselja; možete ga smjestiti u taj niz na reževićkoj etapi šetnje Rimskim putem, koja prati grebenski put iznad mora.
Posjeta
Reževići su tik uz jadransku magistralu između Petrovca i Budve, kratko skretanje iz oba grada i lako dostupno zaustavljanje autom ili u šetnji obalom. Riječ je o živom manastiru, pa se obucite pristojno — pokrivena ramena i koljena — i budite tihi ako je bogosluženje u toku. Već i sam ambijent nagrađuje posjetu: dvije stare kamene crkve, manastirsko dvorište i širok pogled na more s terase na kojoj je, po predanju, nekada čekala čaša vina.
