Na visoravni između Petrovca i Budve, s morem što pada ispod, stoji mali srpski pravoslavni manastir Reževići. Lako je proći na obalskoj cesti, ali čuva jedan od najljepših običaja stare crnogorske obale — kameniti pehar vina koji je stajao, stoljećima, spreman za svakog stranca koji je bio žedan.
Kralj i čaša na putu
Počeci manastira seže, po tradiciji, u rani 13. stoljeće. Lokalna legenda govori o stupu koji je stajao pred putničkom gostionom na putu između Budve i Petrovca, a u taj stup ugrađena je izkopana kamena posuda — kamenica — stalno ispunjena vinom tako da su žedni putnici na putu mogli piti slobodno i bez plaćanja.
U tu legendu stupuje kralj. Stefan Prvovjenčani, prvi krunjeni kralj Srbije, kaže se da je pio iz ovog kamenitog pehara dok je putovao obalom, i da je bio toliko oduševljen mjestom da je utemeljio crkvu pored gostione — Crkvu Uspenja Majke Božje — oko 1226. Druga crkva na mjestu, posvećena Arhiđakonu Stefanu, pripisuje se po tradiciji kasnijem vladaru Stefanu Urošu IV Dušanu 1351. godine, tako da je manastir rastao kroz srednjovjekovne stoljeće umjesto u jednom mahu.
Šest stoljeća gostoprimstva
Ono što čini Reževiće nezaboravnima je što kamenica nije bila jednokratan kraljevski pokaz već trajnu institucija. Otprilike šest stotina godina manastir se kaže da je čuvao kamenitu čašu ispunjenu vinom za prolazne stranace — formaliziran čin gostoprimstva prema svakome koji je došao niz put, pliniku ili jadniku ili trgovcu. Na obali gdje je putovanje bilo teško i često opasno, zajamčeno piće vina na istoj točki na putu nije bila mala ljubaznost. Običaj je okrenuo manastir u znamenitost po gostoprimstvu koliko i po vjeri, i to je još uvijek prva stvar koju većina ljudi nauče o mjestu. Govori i nešto o tome kako su ti obalski manastiri vidjeli svoju ulogu: ne kao okončane zavjetaje već kao trajne znamenitosti na putu, dužne putnicima kao i bogosluženju. Čaša iz koje je bilo tko mogao piti, čuvana puna stoljećima, je gostoprimstvo postalo institucijom.
Srce Paštrovića
Reževići je dobio ime od Reževića klana, jednog od sastavnih klanova Paštrovića, plemenske zajednice koja je držala ovaj dio obale između Budve i Bar regije. Manastir je bio više od doma molitve za njih: bio je mjesto okupljanja. Paštrovići su se tu skupili kako bi donijeli važne odluke i izabrali svoje vođe, koristeći manastir kao svojevrstan zajednički parlament i građanski centar. Taj dvostruki život — sveto mjesto i mjesto okupljanja — bio je značajan za te obalske manastire, koji su bili temeljem i vjerske i političke identitete ljudi oko njih.
Dvije crkve na grebenu
Manastir koji posjetite danas je zapravo dvije crkve koje dijele jedno ograđeno dvorište na grebenu. Starija i manja, Crkva Uspenja Majke Božje, nosi tradiciju Stefana Prvovjenčanog i 1220-ih; veća, posvećena Arhiđakonu Stefanu, povezana je sa Carom Dušanom i sredinom 14. stoljeća. Između njih obuhvaćaju zlatno doba srednjovjekovnog srpske državnosti, što je dio razloga zašto je mjesto važno izvan svoje veličine — to je malo mjesto s dugom historijom, radni manastir koji je prežvivio zemljotrese, imperije i ratove zadržavajući svoje crkve u upotrebi. Položaj je pola iskustva: nalazi se iznad mora između Petrovca i Budve, s obalom koja se prostire ispod i s prometom koji se odmiče, ima vrstu tišine koja je činila prirodnim mjestom za molitvu i odlučivanje. Manastir je oštećen i popravljen više od jednom tijekom njegove duge historije, jer su rat i zemljotres nanijeli štetu ovoj obali, ali nikad nije napušten, i ostaje živa zajednica umjesto muzejskog komada — što je razlog zašto se stare priče o časi vina i plemenskim skuprama osjete kao žive umjesto samo uspomena ovdje.
Manastir sjedi na starom kopnenom putu koji povezuje obalska naselja; možete ga locirati u taj niz na etapi Reževići od Rimskog puta, koja slijedi grebeni put iznad mora.
Posjeta
Reževići se nalazi odmah uz Jadransku autocestu između Petrovca i Budve, kratko skretanje od bilo kojeg grada i laka zaustavljanja autom ili na obalskoj šetnji. To je radni manastir, pa se obucite skromno — pokriti ramena i kolena — i budite tihi oko bilo kojeg bogosluženja u tijeku. Samo okruženje vrijeđa posjet: dvije stare kamenite crkve, manastirsko dvorište, i širok pogled na more s terase gdje je, po tradiciji, čaša vina nekada čekala.
