Manastir Reževići i bokal vina na kamenom stubu

Na uzvišici između Petrovca i Budve, iznad mora koje se strmo spušta, stoji mali srpski pravoslavni manastir Reževići. Lako ga je promašiti s obalnog puta, a čuva jedan od najljepših običaja stare crnogorske obale — po predanju, bokal vina na kamenom stubu kraj puta, spreman za svakog žednog namjernika.

Kralj i čaša kraj puta

Postanak manastira, po predanju, seže u rani 13. vijek. Lokalna legenda govori o stubu ispred konačišta kraj puta na trasi između Budve i Petrovca, a u tom stubu bilo je udubljenje u koje se stavljao bokal vina, kako bi žedni putnici mogli slobodno i besplatno da piju.

U tu legendu ulazi i kralj. Priča se da je Stefan Prvovjenčani, prvi krunisani kralj Srbije, pio iz ovog bokala vina putujući primorjem i da ga je mjesto toliko ganulo da je uz konačište podigao crkvu — crkvu Uspenja Presvete Bogorodice — oko 1226. godine. Druga crkva na istom mjestu, posvećena arhiđakonu Stefanu, predanjem se pripisuje potonjem vladaru Stefanu Urošu IV Dušanu i 1351. godini, pa je manastir rastao kroz srednjovjekovne vijekove, a ne odjednom.

Šest vjekova gostoprimstva

Reževiće čini pamtljivim to što se bokal na stubu ne pamti kao jednokratna kraljevska gesta, nego kao običaj. Predanje govori o bokalu vina ostavljenom za namjernike u prolazu, ali nije dokazano da je običaj bez prekida trajao oko šest vjekova — uobličeni čin gostoprimstva prema svakome ko naiđe putem, bio to hodočasnik, siromah ili trgovac. Na obali gdje je putovanje bilo teško i često opasno, zajamčen gutljaj vina na određenom mjestu na putu nije bila mala ljubaznost. Običaj je manastir pretvorio u znamenje darežljivosti koliko i vjere, i to je i dalje prvo što većina ljudi sazna o njemu. To govori i nešto o tome kako su ovi primorski manastiri viđeli svoju ulogu: ne kao zatvorena utočišta, nego kao oslonce na putu, dužne putniku koliko i bogosluženju. Bokal kraj puta iz kojeg je svako mogao da pije jeste gostoprimstvo pretvoreno u predanje.

Srce Paštrovića

Reževići su ime dobili po bratstvu Reževića, jednom od bratstava Paštrovića, plemenske zajednice koja je držala ovaj pojas obale između Budve i barskog kraja. Manastir im je bio više od bogomolje: bio je zborno mjesto. Paštrovići su se ovdje okupljali da donose važne odluke i biraju svoje starješine, koristeći manastir kao svojevrstan zborni parlament i središte zajednice. Taj dvojni život — svetinja i zborište — bio je svojstven ovim primorskim manastirima, koji su usidravali i vjerski i politički identitet naroda oko sebe.

Dvije crkve na grebenu

Manastir koji danas obilazite čine tri sloja crkava oko zajedničkog ozidanog dvorišta na grebenu: dvije crkve koje stoje i lokalitet crkve Svetog Stefana. Starija i manja, crkva Uspenja Presvete Bogorodice, nosi predanje o Stefanu Prvovjenčanom i dvadesetim godinama 13. vijeka; veća je crkva Svete Trojice, započeta 1770, dovršena 1814, a zvonik je dobila 1839. Crkva Svetog Stefana, koju predanje vezuje za cara Dušana i 1351. godinu, čuva istorijske fragmente zidova i fresaka i obnovljena je 2016–17. Zajedno se protežu od srednjovjekovnog predanja do 19. vijeka, i to je dio razloga zašto ovo mjesto znači više nego što mu veličina kazuje — malo mjesto s dugim pamćenjem, živi manastir koji je preturio preko glave zemljotrese, carstva i ratove, a crkve mu i dalje služe svrsi. Položaj je pola doživljaja: uzdignut nad morem između Petrovca i Budve, s obalom koja se otvara ispod i saobraćajem s magistrale koji utihne, drži onu vrstu tišine zbog koje je bio prirodno mjesto i za molitvu i za odlučivanje. Manastir je kroz svoju dugu istoriju više puta stradao i obnavljan, jer su rat i zemljotres uzimali danak na ovoj obali, ali nikada nije napušten i ostao je živa zajednica, a ne muzejski eksponat — zato stare priče o čaši vina i plemenskim zborovima ovdje i dalje djeluju prisutno, a ne tek zapamćeno.

Manastir leži na starom kopnenom putu koji povezuje primorska naselja; možete ga smjestiti u taj niz na reževićkoj etapi šetnje Rimskim putem, koja prati grebenski put iznad mora.

Posjeta

Reževići su tik uz jadransku magistralu između Petrovca i Budve. Ako dolazite autom, usporite na vrijeme i stanite samo na dozvoljenom, jasno označenom mjestu za zaustavljanje ili parking — nikad u saobraćajnoj traci; parking kod kapije nije zagarantovan. Ne pješačite bankinom magistrale, a od donjeg obalskog puta nije objavljena obilježena veza do manastira: Reževići su na lokalnoj autobuskoj liniji Budva–Petrovac, ali polazak, stajalište i povratak provjerite unaprijed. Riječ je o živom manastiru, pa se obucite pristojno — pokrivena ramena i koljena — i budite tihi ako je bogosluženje u toku. Već i sam ambijent nagrađuje posjetu: kamene crkve iz više epoha, manastirsko dvorište i širok pogled na more s terase na kojoj je, po predanju, nekada na stubu čekao bokal vina.