Dok se na nekim plažama duž crnogorske obale fini pijesak javlja više kao plaža čudnost (Kalardovo - Tivat; Plavi horizont i Oblatna - Radovići, vidi to), na Ulcinju je fini pijesak pravilo! Velika plaža, dugačka 12,5 km, je najveća na Jadranu. Ako bi neko, fotografiran pod pasoljem od palminih listova i sa mliječno bijelim plitkim morem u pozadini, poslao MMS nekomu - tada ne bi bilo poznato da li je plaža na fotografiji u Crnoj Gori, na Maldivima ili na Sejšelima! U toj mjeri je rajska, mekana kao tepih, jer je posuta sa najsitnim pijeskom čak i u moru na deset i više metara. Koliko sitna? Toliko sitna da bi od nje mogao napraviti piješčane satove...

Ako mi simbolično preokrenemo piješčani sat, i ako se vratimo u istoriju, tada možemo vidjeti zašto je najjužniji grad na crnogorskoj obali zadržao svoj orijentalni duh. Urbana i civilizacijska priča ovdje počinje već u 5. vijeku p.n.e., kada je Colchinium osnovan od strane Grka iz Colchis. Potpuno je uništen rimskim osvajanjem. Kasnije preimenovan u Olcinium, egzistirao je od 163. p.n.e. Propast će u katastrofalnom zemljotresu u 5. vijeku n.e., kada ustaje iz pepela, tako da bi u 6. vijeku, na mjestu gdje se Stari grad nalazi danas, opet je postojao.

U 1183. godini, osvojen je od strane Stefana Nemanje. Kao u slučaju ostalih obalnjih srednjovjekovnih gradova pod Nemanjićima, Ulcinj doživi prosperitet: postaje važan trgovinski i pomorski centar. Posebno se trguje soli jer postoje prirodni uslovi za to. Ne bez razloga, supruga srpskog kralja Uroša I (13. vijek) i supruga Cara Dušana (14. vijek) su takođe živjele u gradu. Jelena, Carica Majka (kako bi se reklo danas), često je dolazila sa svojom pratnjom, i čak je proglasila Ulcinj svojom neslužbenom prestonicom.

Činjenica da se grobnica Đurđa Stratimirović Balšića, gospodara Zete i Primorja (14. vijek), nalazi ovdje je dokaz Balšićeve vladavine. Nakon propasti Zete, Venecijanci su osvojili Ulcinj 1422. i vladali su njime do 1580., kada ga je preuzelo Otomansko carstvo. Često se govori o odstupanicima Turcima, koji djelimično ili uopšte ne priznavaju vrhovnu vlast Porte. U to vrijeme, Ulcinj je bio piratsko gnijezdo, čije naoružane brodove i posade su bile spremne napraviti sve za dobit, a venecijanske, bokelske i druge jedrilice su se bojali. Među ostalim, Ulcinj je poznat i kao robovski trg. Uluz odnosno Utuj Alija, sa oko 500 Saracena, Tunižana i Alžiraca, pirata, predstavlja strah i drhtavicu za sve jedrilice koje prolaze kroz ovaj dio Mediterana. Prema jednoj priči, čak i čuveni Miguel de Cervantes je bio rob ovdje! Njegova Dulcineja iz "Don Kihota" mogla bi biti lijepa žena iz Ulcinja, spekulativno tvrde cervantolozi! Međutim, 1737. godine, turski sultan je ukinuo piratsku samovoljnost, nespreman da tolerira anarhiju i odstupaništvo od vrhovne vlasti. 1878. godine, Crnogorci će osloboditi Ulcinj.

Stari grad se diže iznad grada na 360 m dugačkoj, piješčanoj Maloj plaži, koja je u ljeto prepuna košnica. Utvrda sa koje se najbolje vidi sezonska gužva je sagrađena od strane Venecijanaca. Postoje dva ulaza: sa morske strane i sa kopnene strane. U Starom gradu se nalazi crkva sv. Marije iz 13. vijeka, koja je preobražena u džamiju 1639. Domaći muzej se nalazi u Crkvi-džamiji - u crkvi prema arhitekturi, i u džamiji prema priloženom, vidljivo oštećenom minaretu. Bivša biskupska palata iz 13. vijeka, služi kao Etnografski muzej, a u zgradi Venecijanske carinarnice (Upravna zgrada muzeja) postoji lijepa maketa grada Ulcinja. U Balšićevoj kuli iz 15. vijeka, jednom je živio Jevrejin Sabetha Zwi, lažni prorok, za kojeg kraj svijeta nije došao 1666., kako je on prorokao.

Izvan zidina je Pravoslavna crkva sv. Nikole, izgrađena 1890. godine na mjestu srednjovjekovnog manastira. Tu je i Paša-džamija završena 1719., sa turskim kupkama, Namžgah-džamija iz 1828. i Sahat-kula izgrađena u 18. vijeku. Na drugoj strani Male plaže, postoji nekoliko još manjih, uključujući čuvenu Ženske vode kao bazen, sa ljekovitim izvorom koji je, prema tradiciji, blagotvor za žene bez djece.

Najpopularnije mjesto za piknik u Ulcinju je svakako Svač, zapravo ostatci srednjovjekovnog grada prvi put spomenutog 1367., u legendi da je Svač imao onoliko crkvi koliko ima dana u godini. Grad je uništen 1610., ali temelji 8 crkvi se još mogu vidjeti na ruševinama. U neposrednoj blizini je crkva sv. Jovana, vjerovatno iz 1300., kada je franjevačka crkva sv. Marije, izgrađena na početku 14. vijeka. Na mjestima koja gravitiraju ka Ulcinju, postoje mahalne džamije, većina izgrađenih u 18. i 19. vijeku. Paša-kuća u Podgrađu, sa rezbarenim plafonom, sagrađena je 1718. Crkva sv. Nikole pod Bijelom Gorom je izgrađena 1869.

Dvojezični natpisi u Ulcinju svjedoče dominaciju albanskog života ovdje. Orijentalna arhitektura i urbani sukobi kao da stanu na samoj granici sa Albanijom. Naime, tamo, na ušću granične rijeke Bojane, na ostrvu Ada Bojana, već decenijama postoji nudistički raj. Cijelo ostrvo je posvećen naturizmu. Piješčane dine i netaknute piješčane plaže su okupirane nudističkim gostima sa svih dijelova svijeta. Noću, oni pronalaze zabavu bilo u Gradu, bilo u restoranima-sojenicama, tako karakterističnim za Ulcinjsku Rivijeru. I dobro je gostiti se ribom ili orijentalnim specijalitetima.