Svakoga dana smjenjivala su se samo nova lica i nova mjesta. Nakon cjelodnevne šetnje po Buenos Airesu i neke vrste turističkog razgledanja koje je za mene kao za malo koga (može se slobodno reći ni za koga) bilo poprilično dosadno. Cijelo vrijeme, umjesto razgledanja ljepota i znamenitosti ovog prelijepog grada, proveo sam nestrpljivo čekajući da dođem u kontakt s bilo čim što će zasititi moju veliku žeđ za spoznajom tragova koje su za sobom ostavili naši doseljenici. I napokon, ponovo se okupismo u kući Jokanovića, divna Laura otvorila nam je flašu crnog vina iz Mendoze koju je par noći ranije donio na degustaciju Miloš Deretić, inače veliki ljubitelj i poznavalac latinoameričkih vina. Uz Vino tinto di Mendoza pričekasmo Ćetkoviće kako bismo svi zajedno otišli u posjetu jednoj od najistaknutijih crnogorskih porodica u Buenos Airesu, Lakovićima.

Restoran Lovćen Nakon uobičajeno duge vožnje po ulicama dvanaestomilionske metropole stigosmo u otmjeni Palermo, u stan sutkinje Marte Laković, gdje nas je čekao najveći dio ove uspješne i brojne porodice. Kad čovjek prošeta Palermom, odmah dobije potpuno jasnu sliku svih kontrasta Južne Amerike o kojima sam toliko mnogo slušao. Visoke, luksuzno opremljene zgrade koje gotovo sve počinju tek od drugog sprata, s ogromnim ulazima i obaveznim portirima. Prvi, odnosno po našim kriterijima treći sprat, ima obavezne rešetke. Svako malo susretnete radnike obezbjeđenja. Osjeća se nevjerovatan mir i spokoj, nema onog haosa i sirena višemilionske metropole kao u drugim dijelovima Buenos Airesa. Popesmo se liftom koji vodi direktno do stana. Na ulazu nas dočekaše srdačna lica Olge, Marte i Emilije Laković, Martine djece. Sjedosmo u dnevnu sobu gdje mi se na perfektnom, kako oni kažu, „naškom” jeziku obratila prvo Emilija Laković, rođena Zvicer. Gospođa Emilija je majka Martina, Olgina i Juan Carlosova. Rođena je u Argentini od roditelja Crnogoraca (majka joj je od Perovića iz Cuca). Mnogo godina kasnije ponovo je u Argentini, kao rođena Argentinka, srela čovjeka svog života, Radomira Lakovića, koji je u njenu rodnu zemlju stigao iz zemlje njenih roditelja, one zemlje o kojoj je toliko slušala i o kojoj je toliko mnogo znala, koju je toliko mnogo voljela. Priča o porodici Laković još je jedno od onih nevjerovatnih svjedočanstava poput Sjećanja Timotija Jokanovića i Nikole Jovanovića, koja će se naći u najnovijem izdanju, djelu na kojem radim već godinama. Djelu na kojem radim zajedno sa svojim prijateljima iz Argentine, onome koje treba napokon, za sva vremena, da otrgne od zaborava taj neodvojivi dio našeg naroda, a prije svega njihove pretke koji su u prošlom vijeku stigli u tu zemlju. Svakako, ova priča pojavit će se i na www.montenegro.com, s mnoštvom originalnih fotografija koje će vam biti dostupne uz ovo jedinstveno svjedočanstvo.

U posjeti Lakovićima. Dr. Olga Laković i Gordan Stojović Opet, kao i u svakoj crnogorskoj kući u Argentini, priče o starom kraju, ljudima, događajima, kontaktima, druženjima i posjetama staroj domovini. Nekoliko dana kasnije ponovo posjetismo Lakoviće u njihovoj vikend-kući u okolini Buenos Airesa. Tamo upoznah najmlađe dijete Radomira i Emilije, Juan Carlosa Lakovića, čovjeka izuzetnih manira i stila, inače veoma uspješnog industrijalca i hotelijera, vlasnika hotela u Mar del Plati, najpoznatijem argentinskom ljetovalištu. Ulazimo u kuću uređenu s nevjerovatnim ukusom, koja se nalazi u jednom od Countryja u okolini Buenos Airesa. Country su naselja u koja ne mogu kročiti nepozvani i nenajavljeni, a koja obezbjeđuju svu moguću sigurnost i komoditet svojim ne baš brojnim stanovnicima. Bazen, komin i kombinacija drveta i kamena koja je meni, kao velikom ljubitelju tradicionalnih mediteranskih oblika arhitekture koja je u ovom slučaju transponovana u ambijent Latinske Amerike, nevjerovatno prijala. Na zidu u kući stoji metalna ploča na kojoj piše Radomir Laković Montenegro, sjećanje na oca i zemlju odakle je došao. Juan mi s velikim zadovoljstvom i od srca nudi svoj dom za osamu, da kad poželim da niko ne zna za mene i kad se odlučim da napokon dovršim sve ove stvari koje pišem i koje planiram da pišem o njegovim precima i precima svih drugih Crnogoraca koji žive u toj zemlji. Moja kuća je tvoja kuća, Gordane, kad poželiš da pišeš dođi ovamo i ostani koliko poželiš – jedva suzdržah suze, priznajem. U tom trenutku shvatih koliko je sve ovo značajno za njih. Shvatih da nisam jedan zaluđenik iz Crne Gore koji godinama pokušava da probije neke barijere bez uspjeha. Tada shvatih da sve nije uzalud i da ono što želim i što radim neko zaista cijeni od srca i neko me zaista voli zbog toga. Slava je apsolutno ništa ako je vještački napumpana, slava je ništa ako vam ljudi ne prilaze od srca. Tada se sjetih svih onih noći provedenih na stolici pred kompjuterom u Herceg Novom, pišući i razmišljajući o putovanjima, dimenzijama emigrantskim, o susretu s ušćem La Plate ili ostrvom Ellis. Pokušavajući da dohvatim rukom trenutak, da maštom opipam kako je to moralo biti. Kako su se ti ljudi osjećali, šta su zamišljali, sanjali, željeli, gorčinu koju osjetiše ili olakšanje nakon napuštanja rodne grude. Nakon dana provedenog u društvu Juan Carlosa i gospođe Emilije ponovo se vratismo u kuću Jokanovića, odakle sa čitavom upravom Zete, prve organizacije u Latinskoj Americi koja na moderan način okuplja sve potomke doseljenika iz Crne Gore. Svih doseljenika, bez obzira na to kakvo su sjećanje na svoje korijene gajili i kako tumačili svoje porijeklo. Nažalost, i ovdje su zle podjele umiješale prste. Ali o tome na nekom drugom mjestu i nekom sasvim drugom prilikom.

Druženje u restoranu Lovćen, zajednički ručak. U isto vrijeme nisam mogao ni zamisliti kakvo mi se iznenađenje sprema. Rodolfo, Miloš i Juan, zajedno s ostalim prijateljima, članovima Zete, u dogovoru s gospođom Vjerom Filipović ugovorili su veliki sastanak u restoranu Lovćen. Vozali smo se kroz Buenos Aires uglavnom pričajući o argentinskoj politici i političkoj karijeri mnogih Crnogoraca koji su bili ili još uvijek zauzimaju visoka mjesta u argentinskoj politici. Porodica Garivoto koja se nekada prezivala Gazivoda, Radonjići, porodica Capitanich iz koje je sadašnji senator Jorge, naravno legendarni Eduardo Vuletić i mnogi drugi, poznati na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou u Argentini.

Zajednička fotografija u restoranu Lovćen Baš tada, usred priče o slavnim Crnogorcima koji zadužiše južna prostranstva novog kontinenta, došlo je iznenađenje. Parkirasmo se ispred restorana Lovchen! Komad Crne Gore usred Buenos Airesa. Na zidu veliki natpis s nazivom naše svete planine i grb Republike Crne Gore. Unutra nas bratski i srdačno, onako po naški kako i dolikuje Crnogorcima, dočekaše gazdarica Vjera Filipović sa svojom djecom. „Oni su rekli da ja odaberem naziv, to je bila njihova želja”, kaže mi Vjera. Ja se, kao i obično, prepustih osjećanjima i maštanjima. Ponovo se napunih gorčine zbog višedecenijske nepravde prema ovim divnim ljudima željnim samo zrna zemlje predaka svojih. Onda me počeše tapšati po ramenu, kako je ko prilazio. Godine i godine dopisivanja, razmjene informacija, saradnje, građenja, krčenja... S jedne strane traganja za korijenima, a s druge za precima izgubljenim u okeanu emigranata koji zakoračiše na tlo lijepe zemlje Argentine. Ja bih rekao i čarobne, tužne, vesele… U jednom trenu, toliko mnogo emocija na jednom mjestu. Preda me stade Ricardo Jokanović, čovjek od kojeg je sve i počelo daleke 1999. godine. Čovjek s kojim je moja sestra stupila u kontakt. Onaj koji je glavni „krivac” za sve što se dogodilo kasnije. Napokon se upoznajemo, rukujemo, grlimo. Eh, da ovo Crna Gora može vidjeti, eh, kad bi se samo jedan promil emocija s ovog mjesta razlio po svim ljudima u našoj zemlji. Mržnja bi stala u trenu, pomislih. Previše idealistično. Dolazi čitava porodica Deretić, Melvin, Pablo, Miloš… Pitaju me o Bijeloj, o rodnom mjestu njihovog djeda. Pričaju mi s ponosom o svojoj domovini, nabrajaju mi riječi koje ih je djed naučio. Dolaze i Lakovići, Ćetkovići, Vuletići, Filipovići... Tu je i naš ambasador. Napokon imamo nekoga ko na pravi način izgrađuje odnose s dijasporom u ovoj, za našu malu zemlju tako značajnoj zemlji, nekoga s kim se može pričati, sarađivati i, što je najvažnije, graditi. Neko ko ima dovoljno konstruktivnog duha da za sobom ostavi čvrsto izgrađene temelje. Nažalost, ni on ni ja s moje strane, kao ni jedan drugi pojedinac, pa čak ni institucija pojedinačno, teško da možemo imati dovoljno snage da damo onaj odlučujući zalet. Neophodno je da država uradi nešto više kako bi se pokrenula kulturna razmjena, kako bi zaživjeli odnosi između Crne Gore i Argentinaca koji su porijeklom iz Crne Gore. Vidjet ćemo, uskoro će se sve znati. Olga Laković mi predaje pisane materijale o svojoj porodici, prilazi mi Sebastian Vuletich, unuk Eduarda Vuletića, jednog od najuticajnijih ljudi u Argentini svoga vremena. Čovjeka koji je bio ministar, jako blizak saradnik Juana Perona. Zajednička fotografija. Uspomena nad uspomenama, kako je nazvah, iako toga dana, iz mnogih razloga, a najčešće prevelike daljine, ne bijaše mnogih drugih s kojima sam godinama sarađivao. Nakon Lovćena, obećah da ću se vratiti, veoma brzo. Ne samo da ću se vratiti, obećah da ću promijeniti, da će moj naredni dolazak biti znak da se mijenja. Znak da novi vjetrovi počinju. Znak da je i sama Crna Gora dovoljno zrela za sve što je pred nama. Gordan Stojović www.montenegro.com U posljednjem nastavku – U posjeti Našem Domu u Buenos Airesu – Dock Sud. (Stara Jugoslavija u srcu)