Svakoga dana samo su se smjenjivala nova lica i nova mjesta. Nakon cijelodnevne šetnje po Buenos Airesu i neke vrste turističkog razgledanja koje je za mene kao za malo koga (može se slobodno reći nikoga) bilo poprilično dosadno. Čitavo vrijeme umjesto razgledanja ljepota i znamenitosti ovog prelijepog grada provedoh nestrpljivo čekajući da dođem u kontakt sa bilo čim što će zasititi moju veliku žeđ za spoznajom tragova koje za sobom ostavše naši doseljenici. I napokon ponovo se okupismo u kući Jokanovića, divna Laura otvorila nam je flašu crnog vina iz Mendoze koju bješe par noći prije donjeo na degustaciju Miloš Deretić inače veliki ljubitelj i poznavalac latinameričkih vina. Uz Vino tinto di Mendoza pričekasmo Ćetkoviće kako bi svi zajedno otišli u posjetu jednoj od najistaknutijih crnogorskih familija u Buenos Airesu, Lakovićima.

Restoran Lovćen Nakon uobičajno duge vožnje po ulicama dvanaest milionske metropole stigosmo u otmeni Palermo u stan sudije Marte Laković gdje nas je čekao najveći dio ove uspješne i brojne porodice. Kad čovjek prošeta Palermom odmah dobije potpuno jasno sliku svih kontraksta Južne Amerike o kojima sam toliko mnogo slušao. Visoke luksuzno opremljene zgrade koje gotovo sve počinju tek od drugog sprata sa ogromnim ulazima i obaveznim portirima. Prvi odnosno po našim kriterijumima treći sprat ima obavezne rešetke. Svako malo susretnete radnike obezbjeđenja. Osjeća se nevjerovatan mir i spokojstvo nema onog haosa i sirena višemilionske metropole kao u drugim djelovima Buenos Airesa. Popesmo se liftom koji vodi direktno do stana. Na ulazu nas dočekaše srdačna lica Olge, Marte, Emilije Laković, Martine djece. Sjedosmo u dnevnu sobu gdje mi se na perfektnom kako oni kažu “naškom” jeziku obratila prvo Emilija Laković rođena Zvicer. Gospođa Emilija je majka Martina, Olgina i Juan Carlosova. Rođena je u Argentini od roditelja Crnogoraca (majka joj je od Perovića iz Cuca). Dugo godina kasnije je opet u Argentini kao rođena Argentinka srela čovjeka svog života Radomira Lakovića koji je u njenu rodnu zemlju stigao iz zemlje njenih roditelja, one zemlje o kojoj je toliko slušala i o kojoj je toliko mnogo znala koju je toliko mnogo voljela. Priča o Porodici Laković je još jedno od onih nevjerovatnih svedočanstva poput Sjećanja Timotija Jokanovića, Nikole Jovanovića koje će se naći u najnovijem izdanju, djela na kojem radim već godinama. Djela na kojem radim zajedno sa mojim prijateljima iz Argentine, onog koje treba napokon za sva vremena da otrgne od zaborava taj neodvojivi dio našeg naroda, a prije svega njihove predke koji u prošlom vijeku stigoše u tu zemlju. Svakako ova priča će se pojaviti i na www.montenegro.com sa mnoštvom originalnih fotografija koje će vam biti dostupne uz ovo jedinstveno svjedočanstvo.

U posjeti Lakovićima. Dr.Olga Laković i Gordan Stojović Opet kao i u svakoj crnogorskoj kući u Argentini, priče o starom kraju, ljudima događajima, kontaktima, druženjima i posjetama staroj domovini. Nekoliko dana kasnije ponovo posjetismo Lakoviće u njohovoj vikend kući u okolini Buenos Airesa. Tamo upoznah najmlađe dijete Radomira i Emilije, Juan Carlosa Lakovića čovjeka izuzetnih manira i stila inače veoma uspješnog industrijalca i hotelijera, vlasnika Hotela u Mar del Plati najpoznatijem argentinskom ljetovalištu. Ulazimo u kuću uređenu sa nevjerovatnim ukusom koja se nalaze u jednom od Countrija u okolini Buenos Airesa. Country su naselja u koje ne mogu kročiti nepozvani i nenajavljeni koja obezbjeđuju svu moguću sigurnost i komoditete svojim ne bas brojnim stanovnicima. Bazen, komin i kombinacija drveta i kamena koja meni kao velikom ljubitelju tradicionalnih mediteranskih oblika arhitekture koja u ovom slučaju transponovana u ambijent latinske amerike mi nevjerovatno prijaše. Na zidu u kući stoji metalna ploča na kojoj piše Radomir Laković Montenegro, sjećaje na oca i zemlju odakle je došao. Juan mi sa velikim zadovoljstvom i od srca nudi njegov dom za osamu, da kad poželim da niko ne zna za mene i kad se odlučim da napokon dokrajčim sve ove stvari koje pišem i koje planiram da pišem o njegovim i precima svih drugih Crnogoraca koji žive u toj zemlji. Moja kuća je tvoja kuća Gordane kad poželiš da pišeš dođi ovdje i ostani koliko poželiš – jedva suzdržah suze, priznajem. U tom trenutku shvatih koliko je sve ovo značajno za njih. Shvatih da nisam jedan zaluđenik iz Crne Gore koji godinama pokušava da probije neke barijere bez uspjeha. Tada shvatih da sve nije uzalud i da ono što želim i što radim neko zaista cijeni od srca i neko me zaista voli zbog toga. Slava je apsolutno ništa ako je vještački napumpana, slava je ništa ako vam ljudi ne prilaze od srca. Tada se sjetih svih onih noći provedenih na stolici pred kompjuterom u Herceg Novome pisajući i razmišljajući o putovanjima, dimenzijama emigrantskim o susretu sa ušćem La Plate ili ostrva Ellis. Pokušavajući da dohvatim rukom trenutak, da maštom opipam kako je to moralo biti. Kako su se ti ljudi osjećali, šta su zamišljali, sanjali, željeli, gorčinu koji osjetiše ili olakšanje nakon napuštanja rodne grude. Nakon dana provedenog u društvu Juan Carlosa i gospođe Emilije ponovo se vratismo u kuću Jokanovića odakle sa čitavom upravom Zete, prve organizacije u Latinskj Americi koja na modrean način okuplja sve potomke doseljenika iz Crne Gore. Svih doseljenika bez obzira kakvi sjećanje na svoje korijene gajili i kako tumačili svoje porijeklo. Na žalost i ovdje zle podjele umješaše prste. Ali o tome na nekom drugom mjestu i nekom sasvim drugom prilikom.

Druženje u restoranu Lovćen, zajednički ručak. U isto vrijeme nisam mogao ni zamisliti kakvo mi se izenađenje sprema. Rodolfo, Miloš i Juan zajedno sa ostalim prijeteljima u članovima Zete su u dogovoru sa gospođom Vjerom Filipović ugovorili veliki sastanak u restoranu Lovćen. Vozali smo se kroz Buenos Aires uglavnom pričajući o argentinskoj politici i političkoj karijeri mnogih Crnogoraca koji su bili ili još uvjek zauzimaju visoka mjesta u argentinskoj politici. Familija Garivoto koji se nekada prezivaše Gazivoda, Radonjići, porodica Capitanich iz koje je sadašnji senator Jorge, naravno legendarni Eduardo Vuletić i mnogi drugi, poznati na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou u Argentini.

Zajednička fotografija u restoranu Lovćen Baš tada u sred priče o slavnim Crnogorcima koji zadužiše južna prostranstva novog kontinenta došlo je iznenađenje. Parkirasmo smo se ispred restorana Lovchen! Komad Crne Gore u sred Buenos Airesa. Na zidu veliki natpis sa nazivom naše svete planine i grb republike Crne Gore. Unutra nas bratski i srdačno, onako po naški kako i dolikuje Crnogorcima dočekaše gazdarica Vjera Filipović sa svojom djecom. “Oni su rekli da ja odaberem naziv, to je bila njihova želja” kaže mi Vjera. Ja kao i obično prepustih se osjećanjima i maštanjima. Ponovo se napunih gorčine zbog više decenijske napravde prema ovim divnim ljudima željnim samo zrna zemlje predaka svojih. Onda me počeše tapšati po ramenu kako je ko prilazio. Godine i godine dopisivanja, razmjena informacija, saradnje, građenja, krčenja... Sa jedne strane traganja za korjenima, a sa druge za precima izgubljenim u okeanu emigranata koji zakoračiše na tlo lijepe zemlje Argentine. Ja bih rekao i čarobne, tužne, vesele…Na jednom u trenu, toliko mnogo emocija na jednom mjestu. Pred mene stade Ricardo Jokanović, čovjeka od kojeg je sve i počelo daleke 1999 godine. Čovjek sa kojim je moja sestra stupila u kontakt. Onaj koji je glavni “krivac” za sve što se dogodilo kasnije. Napokon se upoznajemo, rukujemo, grlimo. Eh da ovo Crna Gora može vijdeti, eh kad bi samo jedan promil emocija sa ovog mjesta se razlio po svim ljudima u našoj zemlji. Mržnja bi stala u trenu pomislih. Previše idealistično. Dolazi čitava familija Deretić, Melvin , Pablo, Miloš… Pitaju me o Bijeloj o rodnom mjestu njihovoga đeda. Pričaju mi sa ponosom o svojoj domovini, nabrajaju mi riječi koje ih je đede naučio. Dolaze i Lakovići, Ćetkovići, Vuletići, Filipovići.... Tu je i naš ambassador. Napokon imamo nekoga ko na pravi način izgrađuje odnose sa diasporom u ovoj za našu malu zemlju tako značajnoj zemlji, nekoga sa kim se može pričati, sarađivati i što je najvažnije graditi . Neko ko ima dovoljno konstruktivnog duha da za sobom ostavi čvrsto izgrađene temelje. Na žalost ni on ni ja sa moje strane kao niti jedan drugi pojedinac pa čak ni institucija pojedinačno teško da možemo imati dovoljno snage da damo onaj odlučujući zalet. Neophodno je da država uradi nešto više kako bi se pokrenula kulturna razmjena kako bi zaživjeli odnosi između Crne Gore i Argentinaca koji su porijeklom iz Crne Gore. Vidjećamo, uskoro će se sve znati. Olga Laković mi predaje pisane materijale o svojoj familiji, prilaze mi Sebastian Vuletich unuk Eduarda Vuletića jednog od najuticajnijih ljudi u Arentini svoga vremena. Čovjeka koji je bio ministar, jako blizak saradnik Juana Perona. Zajednička fotografija. Usponema nad uspomenama kako je nazvah iako toga dana iz mnogih razloga a najčešće prevelike daljine ne bijaše mnogi drugi sa kojima godinama sarađivah. Nakon Lovćena, obećah da ću se vratiti, veoma brzo. Ne samo da ću se vratiti, obećah da ću promjeniti da moj naredni dolazak će biti znak da se mjenja. Znak da novi vjetrovi počinju. Znak da je i sama Crna Gora dovoljno zrela za sve što je pred nama. Gordan Stojović www.montenegro.com U Posljejdnjem nastavku- U posjeti Našem Domu u Buenos Airesu –Dock Sud.(Stara Jugoslavija u srcu )