Rijeka me vraća

Priča je dramatizovana radi pripovjednog efekta. Mjesta, datumi, prodaje, iznosi, pismo i povratak — dokumentovani su.

I · Rijeka

Iza mene je Skadar. Preda mnom je put za Drač, a za njim more. Pod čamcem je Bojana, nosi planinsku vodu ka Jadranu. Pored mene je Francuz koji je sa mnom izašao iz tvrđave. Ne možemo sebi priuštiti luksuz da izgledamo kao ljudi bez gospodara. Izgledamo kao ono što jesmo: dvojica bjegunaca koji prolaze kroz tuđu zemlju.

Otkako sam slobodan, već sam jednom pogriješio. Otišao sam sudiji.

U Skadru sam saznao da je sudija u rodu s čovjekom čiji sam bio. Zakon nije stajao izvan te kuće; vodio je nazad u nju. Zato smo otišli. Svaki zaveslaj preko rijeke odmiče nas od tog sudije, tog gospodara, te tvrđave čije će ime italijanski zapis pisati kao Sciablac.

Zapis za naš čamac kaže samo: barca. Ne daje ni doba dana, ni vlasnika, ni jedra. Daje pravac — i daje ljude iz Dulcigna koji mijenjaju kurs prema nama prije nego što tim pravcem uspijemo poći.¹

Možda dan, možda i manje, nikome nijesam pripadao.

Ljudi nam se približavaju. Prvi koji su me zarobili uzeli su mi budućnost. Ovi mi uzimaju bjekstvo koje sam od nje bio izveo.

Ovo nije prvi put da ću biti prodat.

II · Dvadeset sedam cekina

Iz Bolonje odlazim 1750, sa dvadeset pet godina, da tražim sreću. Ta me fraza nadživljava: in cerca di fortuna.

Dva i po vijeka kasnije zvuči gotovo veselo, kao da je sreća grad do kojeg mogu doći ako dovoljno uporno hodam.

Zapošljavam se kao sluga jednog mletačkog oficira. Ne doživljavam to kao službu carstvu. Doživljavam to kao nadnicu. Pet ili šest godina zapis me potpuno gubi: nema puta, nema broda, nema čak ni oficirovog imena.

Kad me ponovo nađe, ljudi me hvataju kod mjesta koje pamflet piše kao Pastruich. Bolonja će ih nazvati Crnogorcima. Ne čuva ni ime, ni zastavu, ni povod, ni ovlašćenje, ni optužbu protiv mene. Čuva ono što dolazi poslije: određuju mi cijenu.¹

Prva zapisana cijena: 27 mletačkih cekina.

Otprilike dvije godine zarade građevinskog nadničara.

Tih istih godina u gradovima mletačkog kopna građevinski nadničar zarađivao je od lire i četvrt do lire i po na dan, a cekin je vrijedio oko dvadeset dvije lire. Moja prva cijena bila je otprilike dvije godine nadničarskog rada.²

Kupac zapovijeda tvrđavom koju obračun naziva Sciablac. Savremeni istraživač koji je izvukao moju priču na svjetlo nije uspio da utvrdi koja je to tvrđava, pa neću ni ja. Zapovjednik je opisan kao Turčin. U njegovoj kući, stoji u obračunu, nasilno me pritiskaju da napustim hrišćanstvo, i taj me pritisak umalo ubija. Obračun ne čuva ni prostoriju, ni oruđe, ni riječi. Neću ih ja dopisivati.

Tu živim oko godinu dana. Nalazim još jednog sužnja, Francuza, i zajedno se izvlačimo. Stižemo do Skadra. Saznajemo ko je sudija. Okrećemo se prema Draču.

I praznine su dio dokaza. Zapis postaje podroban tek kad Bettija premještaju, kad mu određuju cijenu ili kad ga otkupljuju.

Zapis · Ko ga je odveo?

Bettijev poslodavac bio je strani suveren koji je držao red na obali koju nije u cjelosti kontrolisao. Paštrovići, oblast koja se gotovo sigurno krije u pamfletskom „Pastruichu“, sami su sobom upravljali preko zbora i izabranih sudija pod mletačkom vrhovnom vlašću, Veneciji su dugovali vojnu službu i nijesu imali mletačkog činovnika na svom tlu.³

U februaru 1755. crnogorski mitropolit Vasilije Petrović zatražio je od ruske carice zaštitu i od Osmanskog carstva i od Venecije. Krajem te godine Venecija je odlučila da ga otruje. Osmanske snage napale su Crnu Goru 1756.⁴ Ljudi koji su tih mjeseci zarobili slugu mletačkog oficira mogli su se opirati okupatoru, namirivati lokalni račun, uzimati plijen ili trgovati čovjekom bez zaštite. Mletački spisi drugdje poimence optužuju pojedine Paštroviće upravo za takvu trgovinu; ti spisi su optužbe države koja nadzire svoje podanike, a ne presude.⁵

Pamflet nikad ne pita. Otmičare naziva Crnogorcima i upisuje cijenu.

III · Sedam mjeseci u Dulcignu

Ruke na ivici čamca. Drugi čamac je uz nas prije nego što Francuz stigne da izgovori šta je to.

Ljudi su iz Dulcigna, luke koja se danas zove Ulcinj. Ne znam im imena. Ne znam da li su motrili prelaz ili su nas prosto zatekli na njemu. Znam ono naglo urušavanje razdaljine, trenutak kad put postane obruč.

Grad se diže iz Jadrana na kamenom klinu. S rijeke njegove zidine sijeku nebo oštrom ivicom. Ulazim u njega, a da to nijesam izabrao.

Ljudi koji me odvode osmanski su podanici jer je Dulcigno osmanska luka. To ih ne čini oficirima koji izvršavaju naredbu iz Istanbula. Istanbul, zapravo, ovoj obali neprestano naređuje da s tim prestane. Naredbe se moraju ponavljati.⁶

U Dulcignu me prodaju rođaku paše.¹

Nijedan sačuvani zapis ne smješta tu prodaju na kameni trg koji posjetiocima danas pokazuju kao Trg robova. Iskrena slika je surovija upravo zato što je manja: neko me posjeduje, neko drugi plaća, i tjeraju me da pođem s kupcem.

Natpis i zapis

Pokušavam da pobjegnem. Taj pokušaj me zamalo košta glave. Moj vlasnik čini ono što vlasnici čine s rizikom: prodaje ga. Drugi kupac je opet rođak paše. Pokušavam ponovo i ponovo ne uspijevam. Svaki bijeg ljude oko mene nauči nešto novo o tome kako da me drže. Svaka prodaja njihovu neprijatnost pretvori u tuđu imovinu.

Sedam mjeseci Ulcinj za mene nije slikovit stari grad ni priča o piratima uglačana za posjetioce. On je razdaljina između vrata i onoga ko ih čuva. On je luka koja čovjeka može okrenuti ka unutrašnjosti, nekom domaćinstvu, ili ka pučini i većem tržištu.

Tri pisma iz Ulcinja
Autentičan glas · dokumenti, ne rekonstrukcija

Ulcinj, 20. jun 1691. Grupa sužanja zatočenih u gradu pisala je kući s upozorenjem: ako im se glasnik ne vrati s otkupninom do roka, biće preprodati u Sjevernu Afriku. Na poleđini njihove molbe vlasnici su ispisali spisak robe koju treba poslati uz novac: keramika, tkanina, kućne potrepštine.

Ulcinj, 9. avgust 1667. Francesco Antonio Ascentij pisao je majci nakon tri godine u gradu, i to na papiru njenog starog pisma, jer nije imao čime da plati svoj.

Ulcinj, 1739. Nicola Sarcinelli, dvanaestogodišnjak, pisao je ocu, molio za otkup i opisivao nasilje. Šta je s njim na kraju bilo, ne zna se.¹⁰

Ljudi na jednoj strani lista; potrošačke želje na drugoj.

Iz Tripolija stiže brod.

Zapis · Pirati, trgovci ili oboje?

Venecija je trgovačke suparnike iz Ulcinja po navici nazivala piratima, a osmanske istrage su ponekad utvrđivale da su optuženi zapravo zakoniti trgovci i prevoznici. Albanski istoričar Ardian Muhaj, na osnovu mletačkih i albanskih dokumenata, tvrdi da je ulcinjska flota u osamnaestom vijeku bila prije svega trgovačka i da je gusarenje bilo sporedna djelatnost, oblikovana suparništvom i odmazdom.⁷

Ali u osmanskim carskim registrima stoje i imena ulcinjskih kapetana koji su zapljenjivali zaštićene brodove i tražili otkup za njihove posade. Godine 1756, otprilike u vrijeme Bettijevog prelaska, ulcinjski brod je kod Dubrovnika zarobio austrijskog plemića i pustio ga za 126 zlatnika; drugi zapis kaže da je iste godine Ali Hodža s jednog mletačkog broda odveo dvadeset jednu osobu, iako je ranije bila izdata naredba o njegovom hapšenju.⁸ Vlada u Istanbulu razlikovala je zakoniti rat na moru od razbojničkog pljačkanja i primorju je više puta naređivala da prestane. Morala je da se ponavlja jer je vlast slabila negdje između dvora i pristaništa.⁶

Održiva formulacija je zato ulcinjski gusari koji djeluju iz osmanske luke: ljudi unutar carskog sistema, koji zarađuju na njegovim lokalnim mrežama, ali time ne postaju i njegova mornarica.

IV · Čovjek koji ostaje izvan obračuna

Odlazim na tom brodu zato što me mijenjaju za drugo ljudsko biće.

U zapisu ga opisuje boja kože i ništa više: bezimeni crni sužanj, predat s tripolitanskog broda mom ulcinjskom vlasniku, uz petnaest cekina — dodaje jedan kasniji istoričar — da se obračun izravna.¹¹ Ja idem na jug, na njegovo mjesto. On dolazi na moje.

Ne mogu ovo da pričam kao da je važna samo moja sloboda. Ja sam bijeli Italijan kojeg odvode u ropstvo; čovjeka koji je predat na drugu stranu zapis je sveo na još manje — na opis i cijenu. Moje ime je preživjelo jer je jedna ustanova u Bolonji imala razlog da ga sačuva. Njegovo nije, jer niko u Tripoliju ni u Ulcinju nije imao razloga da ga zapiše.

Obračun ide za mnom na brod. Njega ostavlja na razmjeni.

Obala se gubi. Ulcinj me je prodao na jug.

V · Račun na 130 cekina

U Tripoliju me prodaju Mametu Caji, begovom prvom ministru. Rođen je kao hrišćanin u Napulju.

Italijanski izvještaj ga naziva renegatom — tako se kaže za Evropljanina koji je prešao na islam i uzdigao se u muslimanskoj državi.¹¹ Rečeno je kao optužba. Za mene je to činjenica o tržištu: Italijan ovdje može posjedovati Italijana, a hrišćanstvo nikoga nije spriječilo da me proda. Oko ovog mora identitet nije zid. To su vrata kroz koja stalno prolaze novac, ambicija i strah.

Poslije nekih šest mjeseci Mamet Cajà me predaje begu, a beg me šalje na teške javne radove. Prolaze godine koje zapis ne dijeli na dane.

Ne spasava me ni čistota ni carstvo. Spasava me papir.

6. jula 1761. iz Tripolija kreće pismo mom ocu u Bolonju. Uz njega putuje i potvrda oca Filipa da Montevarkija, tamošnjeg apostolskog prefekta, koja svjedoči da postojim i da sam u sužanjstvu.¹ Sačuvani sažeci mi ne vraćaju riječi tog pisma. Znam samo šta je taj papir učinio kad je stigao.

Moje tijelo postaje prepiska.

Otac ga nosi ljudima iz bratovštine Santa Maria della Neve, koja u Bolonji otkupljuje hrišćanske sužnje. 11. oktobra 1761. izglasavaju da preuzmu moj slučaj. Njihova mreža ide preko Ambrođa di Sant’Agostina, bosonogog trinitarca u Livornu, i Kozima Kontija, carskog konzula u Tripoliju.¹² Niko me u tom lancu nije vidio. A svi u njemu odlučuju koliko vrijedim.

Prva cifra koja stiže u Bolonju glasi 110 tripolitanskih cekina. To je pisarska greška. Ispravljeni zahtjev glasi 210 i Bolonja ga odbija. 10. januara 1762. bratovština ograničava svoj izdatak na 160, pa tu granicu diže na 180. Oni koji me posjeduju drže se svoje cifre; oni koji me hoće nazad drže se manje cifre. Ja sam jedina strana u pregovorima koja nije u prostoriji.¹²

Valute se razlikuju i nijesu preračunavane jedna u drugu. Iznosi prodaje i otkupnine iz Ragguaglija iz 1762. i iz spisa bratovštine, kako ga je rekonstruisao Anastasi; ekvivalent nadnice iz Ferlitovih veronskih obračuna.²

Niko nije morao da napiše dajte nam novac, inače… Prijetnja je bila već u tome što me drže, u mom radu, u mojoj preprodaji i u širini mora između mene i mog oca. Drugi sužnji u Ulcinju to su rekli otvoreno. Godine 1691. grupa njih pisala je kući: ne vrati li se njihov glasnik s otkupninom do roka, prodaće ih dalje, u Sjevernu Afriku.¹⁰ Ja sam bio ono što su se oni plašili da postanu. Mene su već bili prodali dalje.

Otkupnina se zaključuje na 130 cekina, bez troškova posrednika, prenosa novca i puta. Knjiga računa bratovštine cio posao zabilježiće kao 1,940 bolonjskih lira i 18 solda.¹²

Pismo putuje prije Bettija

1. Betti i otac Filippo da Montevarchi — Pismo i potvrda o sužanjstvu (Tripoli · 6. jul 1761)
2. Bettijev otac → Santa Maria della Neve — Slučaj prihvaćen; novac odobren (Bolonja · 11. okt. 1761)
3. Ambrogio di Sant’Agostino, bosonogi trinitarac — Koordinira pregovore (Livorno)
4. Cosimo Conti, carski konzul — Zaključuje otkup (Tripoli)
5. Betti — Javljeno da je slobodan; vraća se; procesija 21. nov. (Livorno → Bolonja · avg.–nov. 1762)

Pet ljudi je četrnaest mjeseci prebacivalo papire i novac. Nijedan od njih Bettija nije vidio.¹²

Do 29. avgusta 1762. ljudi u Bolonji saznaju da sam slobodan i da sam stigao u Livorno.¹²

VI · Procesija

U Bolonju stižem krajem septembra, dvanaest godina otkako sam iz nje otišao da potražim sreću. Kasniji zapisi se oko datuma razilaze za nekoliko dana.¹

Bratovština me 21. novembra vodi kroz grad.¹² Ja sam dokaz da otkup sužanja djeluje: vraćeno tijelo, opravdana dobrotvorna ustanova, sužanj koji je izdržao, ostao hrišćanin i vratio se kući. Te godine jedan bolonjski štampar slaže šesnaest stranica o meni. Knjižica navodi sveštenike, posrednike i iznose.¹⁴

Manje razloga ima da pita šta sam radio za mletačku vlast kad su me prvi put zarobili, zašto je Venecija pokušavala da uništi političkog vođu naroda u čijoj su me sredini uhvatili, i kako je osmanska vlast, koja je pohode neprestano zabranjivala, i dalje vladala preko domaćinstava koja su kupovala ono što bi gusari doveli. Književnost o otkupu sužanja radije je povlačila granicu među vjerama. Moja ruta je presijecala sisteme zapetljane jedan u drugi.

I sama Bolonja je tih istih godina držala muslimane u ropstvu. I hrišćanske i muslimanske države otkupljivale su svoje, a iskorišćavale sužnje s druge strane.¹³

Jedini zapis o Bettijevom sužanjstvu, kako je katalogizovan (SBN UBOE078792). Od Archiginnasija je zatražena reprodukcija.

Ragguaglio della schiavitù prima in Dulcigno, e poi in Tripoli di Barbaria di Gian-Marco Betti cittadino bolognese, e del riscatto fattone l’anno 1762. Bolonja: Longhi, 1762. 16 str.¹⁴

Zapis · Šta je knjižica htjela

Jedini zapis o Bettijevom sužanjstvu jeste Ragguaglio od šesnaest stranica, koji je 1762. u Bolonji štampala ustanova koja ga je otkupila. To nijesu memoari pisani njegovom rukom. Ovakve pripovijesti o otkupu sužanja obilježavale su uspješan otkup, poučavale čitaoce i skupljale novac za sljedeći. Salvatore Bono upozorava da su patnje koje opisuju umjele biti pojačane upravo zbog toga.¹

Pamflet precizno navodi rute, ljude i isplate, a o motivu ćuti. To ga ne čini lažnim. To ga čini zainteresovanom stranom.

Volio bih da vam kažem šta sam radio ujutru poslije procesije. Tu se zapis prekida. Ne kaže da li sam se probudio vjerujući da zaključana vrata pripadaju nekom drugom, ni kako je moj otac izgledao poslije dvanaest godina, ni da li mi je Bolonja djelovala manja ili nestvarno prostrana.

Negdje južno od mene čovjek čije ime niko nije zapisao radi moj posao, ili je opet prodat, ili je mrtav. Stranica koja je sačuvala moje ime njegovo nije sačuvala.

Na Bojani je sloboda trajala koliko je rijeka široka. U Tripoliju je postala račun. U Bolonji su moj povratak odštampali kao trijumf.

Stranica bilježi cijenu. Ne bilježi šta je ta cijena ostavila u meni.

Pomozite da zapis bude potpuniji

Pet stvari koje tražimo:

1. Bettijevo pismo od 6. ili 7. jula 1761. i potvrda o sužanjstvu oca Filippa da Montevarchija, ili najstariji prepis bilo kojeg od ta dva dokumenta.
2. Archivio di Stato di Bologna, Santa Maria della Neve, busta 31: odluke od 11. oktobra 1761, 10. januara 1762. i 29. avgusta 1762, kao i stavka u knjizi računa za taj otkup.
3. Identifikacija tvrđave koju pamflet naziva „Sciablac”.
4. Bilo šta o Francuzu koji je pobjegao s Bettijem ili o čovjeku koji je u Ulcinju zamijenjen za njega.
5. Svaki dokument, izvještaj ili rani zapis koji pokazuje gdje su se u Ulcinju prodavali sužnji.

Ako imate dokument, porodičnu ispravu, lučki ili sudski zapis, fotografiju originala ili naučni rad na bilo kom jeziku koji se tiče Bettija, Paštrovića, Ulcinja, Tripolija ili trgovine sužnjima uopšte, pišite nam i navedite arhiv ili zbirku, a uz njih datume i signature ako ih imate. Sve što stigne provjeravamo prema sačuvanom zapisu prije nego što bilo šta izmijenimo.

Izvori i metod

Priča je dramatizovana radi pripovjednog efekta i ispričana u prvom licu, Bettijevim glasom. U izvoru nema memoara pisanih njegovom rukom; sačuvani su institucionalna pripovijest, arhivske odluke i pomen njegovog pisma i potvrde o sužanjstvu.

Prije objavljivanja treba fotografisati i s originala prevesti Ragguaglio od šesnaest strana (SBN UBOE078792) i spis bratovštine Santa Maria della Neve (Archivio di Stato di Bologna, b. 31). Brojke iz pregovora, obavještenje od 29. avgusta, procesija 21. novembra i zbir od 1,940 lira i 18 solda u knjizi računa zasnovani su na sadašnjoj rekonstrukciji iz tih spisa i moraju se provjeriti na samim stranicama. Tri pisma sužanja opisana su prema prikazu Roberta C. Davisa, do uvida u originale.

Prvo zarobljavanje kod „Pastruicha” ostaje bez klasifikacije. Drugo, koje su na Bojani izveli ljudi iz Dulcigna, jasnije je, ali se iz dokaza ne vidi da su djelovali po osmanskom ovlašćenju. Nijedan pronađeni izvor ne smješta Bettija na trg koji se danas zove Trg robova.

1. Michele Anastasi, “Per sollievo de’ schiavi cristiani: L’Opera Pia del Riscatto a Bologna in età moderna” (doktorska disertacija, Università di Parma, 2025), str. 159–61, na osnovu Ragguaglija iz 1762. i građe: Archivio di Stato di Bologna, Santa Maria della Neve, b. 31. Salvatore Bono, Lumi e corsari: Europa e Maghreb nel Settecento (Morlacchi, 2005), str. 113, 125–26, daje redoslijed događaja i upozorava da su patnje iz pamfleta možda preuveličane.
2. Nadnice: Carmelo Ferlito, “For an analysis of the living cost in Verona during the XVIII century” (MPRA 67827, 2006), str. 4–7, prema računima Monte di Pietà: građevinski radnici 1.25–1.5 mletačke lire dnevno u periodu 1756–62, majstori 2.5–3; oko 300 lira godišnje smatralo se minimumom za samca u Veneciji. Mletački cekin vrijedio je oko 22 mletačke lire. Poređenje je okvirno: cekin u crnogorskim rukama nije morao da se mijenja po mletačkom kursu, a otkupnina od 130 tripolitanskih cekina izražena je u sasvim drugoj jedinici.
3. Ivan Božić, Branko Pavićević i Ilija Sindik, ur., Paštrovske isprave XVI–XVIII vijeka, I (Cetinje, 1959), str. 5–10; II (Budva, 1990), str. 5–9. Priređivači opisuju mletačku vlast od 1423. do 1797, s lokalnim zborom i biranim sudijama, ali bez stalnog mletačkog predstavnika, i bilježe vojnu obavezu prema Veneciji.
4. Mitropolit Vasilije Petrović, molba carici Jelisaveti, 7. februar 1755, RGADA, fond 15, spis 108, l. 5–5v, prepis; Gligor Stanojević, “Crna Gora u doba vladike Vasilija Petrovića”, o mletačkoj odluci iz 1755. i osmanskom pohodu 1756.
5. Tina Ugrinić i Marija Knežević, “Odnosi između dvije jadranske obale (Boka Kotorska i Italija)”, Matica 71 (2017), str. 281–82, 291–92. Državne optužbe, a ne presude koje same sebe potvrđuju.
6. Maria Pia Pedani, The Ottoman-Venetian Border (15th–18th Centuries) (Edizioni Ca’ Foscari, 2017), str. 38–44; Haruka Suemori, “The Ottoman Anti-Piracy Regime in the Mediterranean Sea and Its Practice in the Adriatic Sea”, Annals of Japan Association for Middle East Studies 38, br. 1 (2022), str. 95–117.
7. Ardian Muhaj, “Aspekte nga detaria e Ulqinit në shek. XVII–XVIII”, Revista Albanon 4, br. 4 (2020).
8. Melik Seletli, “18. Yüzyılda Adriyatik’te Korsanlık: Ülgün Örneği” (magistarski rad, Univerzitet u Istanbulu, 2023), slučajevi iz osmanskih registara za 1756, među njima BOA, A.DVN.DVE.d. 60/4, hüküm 35, i spisi Ali Hoce, do neposrednog uvida u registre.
9. Turistička organizacija Ulcinj, “Slave trade in Ulcinj”, pristupljeno 10. septembra 2026. Stranica svjedoči o tome kako se nasljeđe danas tumači; ne navodi nijedan dokument koji bi utvrdio gdje se pijaca nalazila.
10. Robert C. Davis, Christian Slaves, Muslim Masters (Palgrave Macmillan, 2003), str. 142–43, 165–66, s pozivom na Archivio Apostolico Vaticano, Gonfalone, b. 1144, fol. 552 (20. jun 1691) i fol. 118 (Ascentij, 9. avgust 1667), te Archivio di Stato di Napoli, Santa Casa della Redenzione dei Cattivi, b. 16, slučaj 3247 (Sarcinelli, 1739). Opisano prema Davisu, do uvida u originale.
11. Bono, Lumi e corsari, str. 125–26, o zamjeni za neimenovanog crnog sužnja uz dodatnih 15 cekina, i o Mametu Caji kao napuljskom preobraćeniku i begovom prvom ministru.
12. Archivio di Stato di Bologna, Santa Maria della Neve, b. 31, sjednice od 11. oktobra 1761, 10. januara 1762. i 29. avgusta 1762, kako ih rekonstruiše Anastasi, str. 159–61. Ispravka 110/210, gornje granice od 160 i 180, konačnih 130, ukupan zbir od 1,940 lira i 18 solda u knjizi računa i procesija od 21. novembra 1762. zasnovani su na toj rekonstrukciji i moraju se provjeriti na originalima prije objavljivanja.
13. Raffaella Sarti, “Bolognesi schiavi dei ‘Turchi’ e schiavi ‘turchi’ a Bologna tra Cinque e Settecento”, Quaderni storici 2 (2001), str. 437–74.
14. Istituto Centrale per il Catalogo Unico, SBN zapis UBOE078792, Ragguaglio della schiavitù prima in Dulcigno, e poi in Tripoli di Barbaria di Gian-Marco Betti cittadino bolognese, e del riscatto fattone l’a. 1762 (Bologna: Longhi, 1762), 16 str. Primjerci u Biblioteca comunale dell’Archiginnasio (tri) i Biblioteca d’arte e di storia di San Giorgio in Poggiale (jedan).
15. Podloga karte: Natural Earth 1:10m. Linije pokazuju dokumentovani redoslijed, a ne provjerene puteve ni pomorske rute. „Pastruich” je privremeno smješten u Paštroviće; „Sciablac” nije identifikovan i nije ucrtan.