Na uzvisini između Petrovca i Budve, s morem koje se spušta ispod nje, nalazi se mali srpski pravoslavni manastir Reževići. Lahko ga je promašiti s primorske ceste, ali čuva jedan od najljepših običaja starog crnogorskog primorja — kameni pehar vina koji je stoljećima stajao spreman za svakog žednog namjernika.
Kralj i pehar uz put
Nastanak manastira seže, po predanju, u rani 13. vijek. Lokalna legenda govori o stubu koji je stajao pred konačištem uz put između Budve i Petrovca, a u taj stub bio je usađen izdubljeni kameni sud — kamenica — neprestano punjen vinom kako bi žedni putnici mogli slobodno i bez plaćanja utoliti žeđ.
U tu legendu ulazi i kralj. Za Stefana Prvovjenčanog, prvog krunisanog kralja Srbije, kaže se da je pio iz ovog kamenog pehara putujući primorjem i da ga je mjesto toliko dirnulo da je pored konačišta podigao crkvu — Crkvu Uspenja Presvete Bogorodice — oko 1226. godine. Druga crkva na tom mjestu, posvećena arhiđakonu Stefanu, po predanju se pripisuje kasnijem vladaru Stefanu Urošu IV Dušanu i 1351. godini, tako da je manastir rastao kroz srednjovjekovna stoljeća, a ne odjednom.
Šest stoljeća gostoprimstva
Ono što Reževiće čini pamtljivim jeste to što kamenica nije bila jednokratna kraljevska gesta, nego trajna ustanova. Vjeruje se da je manastir oko šest stotina godina držao kameni pehar pun vina za namjernike u prolazu — formalizirani čin gostoprimstva prema svakome ko naiđe putem, bio to hodočasnik, siromah ili trgovac. Na primorju gdje je putovanje bilo teško i često opasno, zajamčen gutljaj vina na određenom mjestu uz put nije bila mala dobrota. Običaj je manastir pretvorio u znamen darežljivosti koliko i vjere, i to je i danas prvo što većina ljudi sazna o ovom mjestu. Govori i nešto o tome kako su ovi primorski manastiri vidjeli svoju ulogu: ne kao zatvorena utočišta, nego kao stalna mjesta uz put, obavezna prema putniku koliko i prema bogosluženju. Pehar iz kojeg je svako mogao piti, stoljećima pun, jeste gostoprimstvo pretvoreno u ustanovu.
Srce Paštrovića
Reževići su ime dobili po bratstvu Reževići, jednom od bratstava koja su činila Paštroviće, plemensku zajednicu koja je držala ovaj dio obale između Budve i barskog kraja. Manastir im je bio više od kuće molitve: bio je i mjesto okupljanja. Paštrovići su se ovdje sastajali da donose važne odluke i biraju svoje starješine, koristeći manastir kao svojevrsni zajednički parlament i građansko središte. Taj dvostruki život — sveto mjesto i zborište — bio je tipičan za ove primorske manastire, koji su bili uporište i vjerskog i političkog identiteta naroda oko sebe.
Dvije crkve na grebenu
Manastir koji danas posjećujete zapravo su dvije crkve koje dijele jedno ograđeno dvorište na grebenu. Starija i manja, Crkva Uspenja Presvete Bogorodice, nosi predanje o Stefanu Prvovjenčanom i dvadesetim godinama 13. vijeka; veća, posvećena arhiđakonu Stefanu, vezuje se za cara Dušana i sredinu 14. vijeka. Zajedno obuhvataju zlatno doba srednjovjekovne srpske državnosti, što je dio razloga zašto je ovo mjesto važnije nego što mu veličina govori — malo mjesto s dugim pamćenjem, živ manastir koji je preživio zemljotrese, carstva i ratove, a crkve su mu i dalje u upotrebi. Položaj je pola doživljaja: uzdignut nad morem između Petrovca i Budve, s obalom koja se otvara ispod i saobraćajem s magistrale koji utihne, čuva onu vrstu tišine zbog koje je bio prirodno mjesto i za molitvu i za odlučivanje. Manastir je kroz svoju dugu historiju više puta bio oštećen i obnavljan, kako su rat i zemljotres uzimali danak na ovoj obali, ali nikada nije napušten i ostaje živa zajednica, a ne muzejski eksponat — zbog čega se stare priče o peharu vina i plemenskim zborovima ovdje još uvijek osjećaju prisutnim, a ne tek zapamćenim.
Manastir leži na starom kopnenom putu koji je povezivao primorska naselja; možete ga smjestiti u taj niz na etapi Reževići šetnje Rimskim putem, koja prati grebenski put iznad mora.
Posjeta
Reževići se nalaze tik uz jadransku magistralu između Petrovca i Budve, kratko skretanje iz oba grada i lahka stanica autom ili u sklopu šetnje primorjem. Riječ je o živom manastiru, pa se obucite skromno — pokrivena ramena i koljena — i budite tihi ako je bogosluženje u toku. Već i sam ambijent nagrađuje posjetu: dvije stare kamene crkve, manastirsko dvorište i širok pogled na more s terase na kojoj je, po predanju, nekada čekao pehar vina.
