Na uzvisini između Petrovca i Budve, s morem koje se spušta ispod nje, stoji mali srpski pravoslavni manastir Reževići. Lako ga je promašiti na obalnoj cesti, ali čuva jedan od najljepših običaja stare crnogorske obale — kameni pehar vina koji je stoljećima stajao spreman za svakog žednog stranca.
Kralj i pehar uz cestu
Postanak manastira seže, po predaji, u rano 13. stoljeće. Lokalna legenda govori o stupu koji je stajao pred svratištem uz cestu na putu između Budve i Petrovca, a u taj je stup bila usađena izdubljena kamena posuda — kamenica — koja se stalno punila vinom kako bi žedni putnici mogli slobodno i bez plaćanja piti.
U tu legendu ulazi kralj. Za Stefana Prvovjenčanog, prvog krunjenog kralja Srbije, kaže se da je pio iz ovog kamenog pehara dok je putovao obalom te da ga je to mjesto toliko dirnulo da je uz svratište osnovao crkvu — crkvu Uspenja Bogorodice — oko 1226. godine. Druga crkva na tom mjestu, posvećena arhiđakonu Stjepanu, predajom se pripisuje kasnijem vladaru Stefanu Urošu IV. Dušanu i 1351. godini, pa je manastir rastao kroz srednjovjekovna stoljeća, a ne odjednom.
Šest stoljeća gostoprimstva
Reževiće pamtimo po tome što kamenica nije bila jednokratna kraljevska gesta, nego trajna ustanova. Kroz otprilike šest stotina godina manastir je, kako se pripovijeda, držao kameni pehar pun vina za strance u prolazu — formalizirani čin gostoprimstva prema svakome tko bi naišao cestom, bio to hodočasnik, siromah ili trgovac. Na obali gdje je putovanje bilo teško i često opasno, zajamčen gutljaj vina na točno određenom mjestu na putu nije bila mala dobrota. Običaj je manastir pretvorio u znamen darežljivosti jednako koliko i vjere, i to je i danas prvo što većina ljudi sazna o ovom mjestu. Govori i nešto o tome kako su ovi obalni manastiri vidjeli svoju ulogu: ne kao zatvorena utočišta, nego kao oslonce uz cestu, obvezane putniku jednako kao i liturgiji. Pehar iz kojega je svatko mogao piti, stoljećima pun, gostoprimstvo je pretvoreno u ustanovu.
Srce Paštrovića
Reževići su ime dobili po bratstvu Reževića, jednom od bratstava Paštrovića, plemenske zajednice koja je držala ovaj dio obale između Budve i barskog kraja. Manastir im je bio više od molitvenoga doma: bio je mjesto okupljanja. Paštrovići su se ovdje sastajali kako bi donosili važne odluke i birali svoje starješine, koristeći manastir kao svojevrsni zajednički sabor i građansko središte. Taj dvostruki život — svetište i zborno mjesto — bio je tipičan za ove obalne manastire, koji su bili uporište i vjerskog i političkog identiteta ljudi oko sebe.
Dvije crkve na grebenu
Manastir koji danas posjećujete zapravo su dvije crkve koje dijele jedno ograđeno dvorište na grebenu. Starija i manja, crkva Uspenja Bogorodice, nosi predaju o Stefanu Prvovjenčanom i dvadesetim godinama 13. stoljeća; veća, posvećena arhiđakonu Stjepanu, vezuje se uz cara Dušana i sredinu 14. stoljeća. Zajedno obuhvaćaju zlatno doba srednjovjekovne srpske državnosti, što je dio razloga zašto ovo mjesto znači više nego što mu veličina govori — malo je to mjesto s dugim pamćenjem, živi manastir koji je preživio potrese, carstva i ratove, a crkve su mu ostale u uporabi. Položaj je pola doživljaja: uzdignut nad morem između Petrovca i Budve, s obalom koja se otvara ispod i prometom koji zamire, čuva onu tišinu zbog koje je bio prirodno mjesto i za molitvu i za odlučivanje. Manastir je kroz svoju dugu povijest više puta bio oštećen i obnavljan, jer su rat i potres uzimali danak na ovoj obali, ali nikada nije bio napušten i ostaje živa zajednica, a ne muzejski predmet — zato se stare priče o peharu vina i plemenskim zborovima ovdje još uvijek osjećaju prisutnima, a ne tek obilježenima.
Manastir leži na starom kopnenom putu koji povezuje obalna naselja; možete ga smjestiti u taj niz na etapi Reževići šetnje Rimskom cestom, koja prati grebensku cestu iznad mora.
Posjet
Reževići se nalaze tik uz jadransku magistralu između Petrovca i Budve, kratak su skok s puta iz oba grada i lako dostupno odredište automobilom ili u obalnoj šetnji. Riječ je o živom manastiru, pa se odjenite skromno — pokrivenih ramena i koljena — i budite tihi ako je bogoslužje u tijeku. Već i sam okoliš nagrađuje posjet: dvije stare kamene crkve, manastirsko dvorište i širok pogled na more s terase na kojoj je, po predaji, nekoć čekao pehar vina.
