Sjeverno od Petrovca obala prelazi u liticu, a jedini način da se njome prođe pješice jedna je od neobičnijih kratkih šetnji u Montenegru: staza uz liticu koja ravno prolazi kroz rtove nizom ručno isklesanih tunela i zatim vas, dok trepćete na svjetlu, izbacuje pred golemim napuštenim hotelom.
Staza zdravlja i njezini tuneli
Mještani je zovu staza zdravlja. Počinje na sjevernom rubu Petrovca i vodi oko dvadeset pet minuta kroz primorske borove, otvarajući poglede na otvoreni Jadran i, kada se osvrnete, na otočiće Katič i Sveta Nedjelja. Ondje gdje stijena ne dopušta stazi da je zaobiđe, staza jednostavno prolazi kroz nju: nizom tunela isklesanih rukom izravno u liticu.
Najduži od njih dug je gotovo 497 metara, uistinu dug tamni prokop kroz čvrsti kamen. Donedavno vam je trebala baterijska svjetiljka ili svjetlo mobitela da prođete kroz najmračnije dionice; danas su glavni tuneli očišćeni i osvijetljeni, pa je šetnja koja je nekoć djelovala pomalo jezivo sada lagan i sugestivan prolaz — hladan kamen, koraci koji odjekuju, plavi kolut svjetla koji raste na drugom kraju.
Perazića Do i betonski div
Posljednji tunel završava malim filmskim otkrivenjem. Tama uzmiče i ondje, uokviren morem, stoji Hotel As: golem nedovršeni betonski kostur koji se nadvija nad uvalicom Perazića Do, s hrđavim dizalicama koje i dalje stoje ondje gdje su ih graditelji ostavili.
As je trebao biti vodeći hotel. Započet 1980-ih, u jugoslavensko doba, zamišljen je kao luksuzno odmaralište svoga vremena, s bazenom sa slanom vodom u kojem stariji mještani i danas pamte da su se kupali kao djeca, te s igraonicom s arkadnim igrama. Onda se Jugoslavija raspala, a sudbina hotela postala je školski primjer toga kako je privatizacija na ovoj obali pošla po zlu.
Privatizacija koja je propala
As je ponuđen na prodaju 2001., a prodan 2002. — bila je to jedna od prvih privatizacija hotela u crnogorskom turizmu. Kupac, tvrtka predstavljena kao crnogorsko-ruski pothvat, platio je nekoliko milijuna maraka uz obvezujući angažman da u obnovu objekta uloži višestruko veći iznos. Rekonstrukcija je trajala otprilike tri godine i onda je stala. Vlada je raskinula ugovor, navodeći kašnjenja i lažna jamstva, a pravni sporovi vukli su se godinama poslije toga dok je gradilište naprosto stajalo ondje, poluizgrađeni duh nad vodom.
Brojke iza tog neuspjeha postale su ozloglašene. Objekt je promijenio vlasnika za nekoliko milijuna maraka uz obećanje da će višestruko veći iznos — prema izvještajima oko 22 milijuna — biti uložen u njegovo dovršenje i rekonstrukciju. Umjesto toga radovi su zapeli nakon otprilike tri godine, a novac se nikada nije pojavio kako je obećano, pa je država morala raskinuti posao, a kostur je ostao propadati. Rezultat je jedna od najfotografiranijih ruševina na obali — spomenik, ovisno o vašem raspoloženju, promašenoj ambiciji ili čudnoj ljepoti betona koji je preuzelo morsko svjetlo. S obale i s ulaza u tunel prizor je uistinu spektakularan, sirovi sivi okvir naspram vode koja je gotovo nevjerojatno tirkizna.
Uvala ispod
Sam Perazića Do vrijedan je šetnje i mimo dramatičnosti ruševine. Riječ je o maloj, divljoj uvali — šljunčana obala, bistra voda, tek djelić gužve gradskih plaža — i upravo zato što nikada nije dovršena kao odmaralište, ostala je tiha i neizgrađena. Kupače koji prijeđu stazu čeka nagrada u vidu osvježavajućeg, čistog kupanja u okruženju koje djeluje daleko od prometne petrovačke šetnice, iako je udaljeno svega dvadeset pet minuta hoda.
Riječ opreza
Fotografirajte ga izvana i na tome stanite. Ne ulazite u zgradu. Unutrašnjost je neodržavano, neregulirano gradilište: otvoreni ponori bez ograda, izložena armatura, rasuti krš i desetljeća propadanja. Nikada nije osigurana za posjetitelje i u ovakvom stanju nikada neće biti. Šetnja i pogled su nagrada; ruševinu je najbolje promatrati s udaljenosti.
Staza je dio obalne rute prema sjeveru iz grada — možete je uhvatiti na etapi Perazića Do na šetnji Rimskom cestom.
Posjet
Krenite sa sjevernog kraja petrovačke rive i računajte na otprilike dvadeset pet minuta u svakom smjeru laganim tempom; staza je uglavnom ravna, ali podovi tunela znaju biti vlažni, pa obujte prikladnu obuću. Osvijetljeni tuneli čine baterijsku svjetiljku neobaveznom, no ipak je vrijedi ponijeti. Idite po danjem svjetlu, držite se podalje od hotelske konstrukcije i šetnju pretvorite u kupanje u mirnoj uvali Perazića Do ispod.
