Sjeverno od Petrovca obala prelazi u liticu, a jedini način da se njome prođe pješke jedna je od neobičnijih kratkih šetnji u Montenegru: staza uz liticu koja ide pravo kroz rtove nizom ručno isklesanih tunela, prije nego što vas, dok trepćete na svjetlu, izvede pred kolosalni napušteni hotel.
Staza zdravlja i njeni tuneli
Mještani je zovu staza zdravlja. Počinje na śevernom kraju Petrovca i vodi oko dvadeset pet minuta kroz primorski bor, otvarajući poglede na neke od najljepših prizora otvorenog Jadrana, a kad se osvrnete — na ostrvca Katič i Sveta Nedjelja. Tamo gdje stijena ne da stazi da je obiđe, staza jednostavno prolazi kroz nju: nizom tunela isklesanih rukom pravo u liticu.
Najduži među njima dugačak je blizu 497 metara — zaista dug mračni prokop kroz živu stijenu. Donedavno vam je trebala baterijska lampa ili svjetlo s telefona da prođete kroz najcrnje dionice; danas su glavni tuneli očišćeni i osvijetljeni, pa je šetnja koja je nekad znala malo naježiti sada lak i atmosferičan prolaz — hladan kamen, koraci koji odjekuju i kolut plavog svjetla koji raste na drugom kraju.
Perazića Do i betonski div
Posljednji tunel završava malim filmskim otkrićem. Mrak se povlači i tu, uokviren morem, stoji Hotel As: ogroman nedovršeni betonski skelet koji se nadnosi nad uvalicu Perazića Do, sa zarđalim kranovima koji još stoje tamo gdje su ih graditelji ostavili.
As je trebalo da bude reprezentativan objekat. Započet osamdesetih godina, u jugoslovensko doba, zamišljen je kao luksuzno odmaralište svog vremena, sa bazenom sa morskom vodom u kojem stariji mještani i danas pamte kako su se kao djeca kupali, te sa salom za arkadne igre. Onda se Jugoslavija raspala, a sudbina hotela postala je školski primjer toga kako je privatizacija pošla naopako na ovoj obali.
Privatizacija koja je propala
As je ponuđen na prodaju 2001, a prodat 2002 — jedna od prvih privatizacija hotela u turističkoj privredi Montenegra. Kupac, kompanija predstavljena kao montenegrinsko-ruski poduhvat, platio je nekoliko miliona maraka uz obavezujuću obavezu da u obnovu objekta uloži višestruko veći iznos. Rekonstrukcija je trajala otprilike tri godine i onda je stala. Vlada je raskinula ugovor, navodeći kašnjenja i lažne garancije, a pravni sporovi vukli su se godinama nakon toga, dok je gradilište prosto stajalo tu — poluizgrađena avet nad vodom.
Brojke iza tog neuspjeha postale su ozloglašene. Objekat je promijenio vlasnika za nekoliko miliona maraka uz obećanje da će višestruko veći iznos — pominjalo se oko 22 miliona — biti uložen u njegovo dovršenje i rekonstrukciju. Umjesto toga, radovi su zastali nakon nekih tri godine, a novac se nikad nije pojavio kako je obećano, pa je država morala da poništi posao, a školjka objekta ostala je da propada. Rezultat je jedna od najfotografisanijih ruševina na obali — spomenik, zavisno od raspoloženja, propaloj ambiciji ili čudnoj ljepoti betona koji je preuzelo morsko svjetlo. Sa obale i sa izlaza iz tunela prizor je zaista veličanstven: sirovi sivi okvir naspram vode koja je gotovo nevjerovatno tirkizna.
Uvala ispod
Sam Perazića Do vrijedan je šetnje i mimo drame ruševine. To je mala, divlja uvala — šljunkovita obala, bistra voda, tek djelić gužve s gradskih plaža — i baš zato što nikad nije dovršena kao odmaralište, ostala je tiha i neizgrađena. Kupače koji pređu stazu čeka nagrada: svjež i čist zaron u ambijentu koji djeluje daleko od užurbane petrovačke šetališne obale, iako je od nje udaljen svega dvadeset pet minuta pješke.
Riječ opreza
Fotografišite ga spolja i tu stanite. Ne ulazite u zgradu. Unutrašnjost je neodržavano, neobezbijeđeno gradilište: otvoreni ponori bez ograda, izložena armatura, rasuti šut i decenije propadanja. Nikad nije učinjena bezbjednom za posjetioce i u ovakvom stanju nikad neće ni biti. Šetnja i pogled su nagrada; ruševini se najbolje divi s odstojanja.
Staza je dio primorske rute śeverno od grada — možete je uhvatiti na etapi Perazića Do na šetnji Rimskim putem.
Posjeta
Krenite sa śevernog kraja petrovačke obale i računajte na dvadesetak pet minuta u svakom smjeru laganim tempom; staza je uglavnom ravna, ali podovi tunela znaju biti vlažni, pa obujte prikladnu obuću. Uz osvijetljene tunele lampa više nije neophodna, mada je vrijedi ponijeti. Idite po danjem svjetlu, držite se dobro podalje od hotelske konstrukcije i pretvorite šetnju u kupanje u mirnoj uvali Perazića Do ispod.
