Pogledajte s plaže u Petrovcu prema pučini i vidjet ćete dva mala ostrvca kako počivaju na vodi nedaleko od obale, toliko dio te slike da bi grad bez njih djelovao pogrešno. Zovu se Katič i Sveta Nedjelja, a manje od njih nosi jednu bijelu kapelicu koja čuva jednu od najtrajnijih priča ovog primorja.
Zavjet dat u oluji
Kažu da je kapelica podignuta iz zahvalnosti. Priča kaže da je grupa mornara — koje ovdje pamte kao Grke — doživjela brodolom u oluji nadomak Petrovca i uspjela se dokopati stjenovitog ostrvca, preživjevši ondje gdje su se lako mogli utopiti. U znak zahvalnosti za spas, sagradili su malu crkvu na hridi koja ih je spasila. Budući da je brodolom pao u nedjelju, posvetili su je Svetoj Nedjelji, i ostrvce od tada nosi to ime.
To je vrsta legende koja izrasta iz nečeg istinitog: ovo je primorje pomoraca, a kapelica koju su na goloj hridi podigli ljudi što su očekivali smrt upravo je onakav zavjet kakav je Jadran oduvijek nadahnjivao. Je li svaki detalj istorija, gradu je gotovo svejedno — priču čuva živom kroz generacije.
Dvije hridi, jedan prizor
Kad ih jednom upoznate, lako ih je razlikovati. Katič je gola hrid, niska i obrasla busenima zelenila, bez ijedne građevine; Sveta Nedjelja je ona s kapelicom. Zajedno stoje tik uz obalu Petrovca, dovoljno blizu da djeluju kao dio grada, a ne kao nešto daleko na moru, i postali su njegov simbol — oblik za kojim posegne svaka razglednica i svaka ljetna fotografija. Koliko god male, daju širokom zalivu žižu i mjeru, dvije kamene tačke na plavom. Njihova imena stoje na svakoj karti grada i u nazivima bezbrojnih lokalnih firmi, a nijedan pogled na Petrovac ne djeluje potpuno bez njih — dokaz koliko temeljito legenda i par hridi mogu postati identitet jednog mjesta.
Obnovljena nakon zemljotresa
Kapelica koju danas vidite nije ona izvorna. Snažan zemljotres pogodio je crnogorsko primorje 1979. godine, nanijevši ogromnu štetu od Ulcinja do Boke Kotorske, a među stradalima našla se i crkvica na ostrvcu. Obnovljena je poslije, krajem dvadesetog vijeka, na istoj hridi — pa je bijela kapelica koja tamo danas stoji ujedno i nova i stara, savremena građevina koja drži jedno vrlo staro obećanje.
Zvonjava za sreću
Ostrvca su dovoljno blizu obali da je i sam dolazak do njih dio užitka. Ljeti dobri plivači zaplivaju s plaže, a drugi veslaju ili se malim čamcem prevezu preko kratkog pojasa bistre vode. Običaj je, kad se iskrcate, jednostavan: pozvonite u kapelici. Vjeruje se da zvonjava donosi zdravlje i sreću, i generacije posjetilaca i Petrovčana povukle su uže za malo sreće prije nego što bi otplivale nazad. To pretvara lijep zaplov u malo hodočašće, što je manje-više onako kako su mornari i zamislili da se s njihovom hridi postupa. Kapelica je sasvim mala — jedna okrečena prostorija sa zvonom — i nije mjesto na kojem se dugo zadržava; suština je u prelasku, u dodiru užeta i u povratnom plivanju do plaže s gradom pred sobom. Barkarioli s petrovačke obale rado će vas prebaciti tamo i nazad, a usred ljeta tokom cijelog dana teče stalan niz plivača i malih plovila između plaže i hridi, i svaki posjetilac održava živim običaj koji je počeo sa šačicom preplašenih mornara što su zahvaljivali za svoje živote.
Čak i s kopna ostrvca mijenjaju karakter sa svjetlom — tvrda siva stijena u podne, zlatna u suton, tamna silueta kad se kapelica ocrta na sumraku. Ona su uporište pogleda s tvrđave Kastello na kraju šetališta, a navika da se doveslava i pozvoni čuva mornarski zavjet upleten u život grada, umjesto da ostane puka zanimljivost na hridi.
Ostrvca možete osmotriti s obale na petrovačkoj etapi šetnje Rimskim putem, koja prati obalu tamo gdje su dvije hridi najbliže gradu.
Posjeta
Ostrvca leže tik uz glavnu plažu u Petrovcu i najbolje im je prići po mirnom i toplom vremenu. Sigurni plivači mogu preplivati, ali sigurnija i lakša opcija je neki od malih čamaca koji sezonski plove s plaže; dogovorite vožnju i eventualno čekanje prije polaska. Iskrcavanje je na golu stijenu, bez ikakvog sadržaja, pa ponesite obuću za vodu i poštujte kapelicu — i obavezno pozvonite.
