Pogledajte s petrovačke plaže i vidjećete dva mala ostrvca kako počivaju na vodi nedaleko od obale, toliko srasla s tim prizorom da bi grad bez njih djelovao nekako pogrešno. Zovu se Katič i Sveta Nedjelja, a manje od njih nosi jednu bijelu crkvicu koja čuva jednu od najtrajnijih priča ovoga primorja.
Zavjet dat u oluji
Priča se da je crkvica podignuta iz zahvalnosti. Kako predanje kaže, grupa moreplovaca — u narodu upamćenih kao Grci — doživjela je brodolom u oluji nadomak Petrovca i uspjela se domoći kamenog ostrvca, preživjevši ono što je lako moglo da se završi utapanjem. Da bi odali počast svom spasenju, na hridi koja ih je spasila sagradili su malu crkvu. Kako je brodolom pao u nedjelju, posvetili su je Svetoj Nedjelji — i ostrvce od tada nosi to ime.
Takve legende obično izrastaju iz nečega istinitog: ovo je primorje pomoraca, a crkvica koju su na goloj hridi podigli ljudi što su se već bili oprostili sa životom upravo je onakav zavjet kakve Jadran oduvijek nadahnjuje. Da li je svaki detalj istorijski tačan, gradu je manje važno — priču su prenosili s koljena na koljeno i održali je živom.
Dvije hridi, jedan prizor
Kad ih jednom upoznate, lako ih je razlikovati. Katič je gola hrid, niska i s pokojim busenom zelenila, bez ijedne građevine; Sveta Nedjelja je ona s crkvicom. Zajedno stoje tik uz petrovačku obalu, dovoljno blizu da djeluju kao dio grada, a ne kao nešto daleko na pučini, i postale su njegov znak raspoznavanja — oblik za kojim poseže svaka razglednica i svaka ljetnja fotografija. Koliko god male bile, širokom zalivu daju žižu i mjerilo, dvije kamene tačke na plavom. Njihova imena stoje na svakoj karti grada i u nazivu bezbroj lokalnih radnji i kafana, a nijedan pogled na Petrovac ne djeluje potpuno bez njih — dokaz koliko temeljno legenda i par hridi mogu da postanu identitet jednog mjesta.
Obnovljena poslije zemljotresa
Crkvica koju danas vidite nije ona izvorna. Snažan zemljotres pogodio je crnogorsko primorje 1979. godine i napravio ogromnu štetu od Ulcinja do Boke Kotorske, a među stradalima se našla i mala crkva na ostrvcu. Obnovljena je potom, krajem dvadesetog vijeka, na istoj hridi — pa je bijela crkvica koja danas stoji na njoj u isti mah i nova i stara, savremena građevina koja drži vrlo staro obećanje.
Zvono za sreću
Ostrvca su toliko blizu obale da je i sam dolazak do njih dio zadovoljstva. Ljeti dobri plivači zaplivaju s plaže, a drugi veslaju ili se malim čamcem prevezu preko kratkog pojasa bistre vode. Običaj je, kad se iskrcate, jednostavan: zazvonite crkvenim zvonom. U narodu se vjeruje da zvonjava donosi zdravlje i sreću, pa su generacije gostiju i mještana povukle uže za malo sreće prije nego što bi otplivale nazad. To od lijepog kupanja pravi malo hodočašće, a otprilike su tako moreplovci i zamislili da se prema njihovoj hridi treba odnositi. Crkvica je sićušna — jedna okrečena prostorija sa zvonom — i nije mjesto na kojem se dugo zadržava; suština je u prelasku, u dodiru užeta i u povratku plivanjem do plaže, s gradom pred sobom. Barkarioli s petrovačke obale rado će vas prebaciti tamo i nazad, a usred ljeta se tokom dana neprekidno smjenjuju plivači i barčice između plaže i hridi, pri čemu svaki posjetilac održava običaj koji je počeo od šačice prestrašenih moreplovaca što su zahvaljivali za svoje živote.
I s kopna ostrvca mijenjaju lice sa svjetlom — tvrdo sivo kamenje u podne, zlatno o zalasku, tamna silueta kad se crkvica ocrta na sumraku. Ona drže pogled s tvrđave Kastello na kraju šetališta, a navika da se odvesla do zvona čuva zavjet moreplovaca utkan u život grada, umjesto da ostane tek zanimljivost na jednoj hridi.
Ostrvca možete osmotriti s obale na petrovačkoj etapi šetnje Rimskim putem, koja prati morsku obalu tamo gdje su dvije hridi najbliže gradu.
Posjeta
Ostrvca leže tik uz glavnu petrovačku plažu, a najbolje im je prići po mirnom i toplom vremenu. Sigurni plivači mogu da preplivaju, ali je lakše i bezbjednije uzeti neki od čamaca koji u sezoni polaze s plaže; dogovorite vožnju i vrijeme čekanja prije nego što krenete. Iskrcavanje je na golom kamenu, bez ikakvog sadržaja, pa ponesite obuću za vodu i imajte poštovanja prema crkvici — i obavezno zazvonite zvonom.
