Pogledajte s petrovačke plaže i vidjećete dva mala ostrvca na vodi, nedaleko od obale, toliko dio prizora da bi grad bez njih djelovao pogrešno. Zovu se Katič i Sveta Nedjelja, a ono manje nosi jednu bijelu crkvicu koja čuva jednu od najtrajnijih priča ovoga primorja.
Zavjet dat u oluji
Kaže se da je crkvica podignuta iz zahvalnosti. Prema priči, grupa pomoraca — po lokalnom predanju Grka — doživjela je brodolom u oluji nadomak Petrovca i uspjela se dokopati kamenog ostrvca, preživjevši ondje gdje su se lako mogli utopiti. Da bi odali počast spasenju, sagradili su malu crkvu na stijeni koja ih je spasila. Kako se brodolom dogodio u nedjelju, posvetili su je Svetoj Nedjelji, i ostrvce od tada nosi to ime.
To je vrsta legende koja izrasta iz nečeg istinitog: ovo je primorje pomoraca, a crkvica koju su na goloj stijeni podigli ljudi koji su očekivali smrt upravo je onakav zavjet kakav Jadran oduvijek nadahnjuje. Da li je svaki detalj istorija, gradu jedva da je važno — priču je održao živom kroz generacije.
Dvije stijene, jedan prizor
Lako ih je razlikovati kad ih jednom upoznate. Katič je gola stijena, niska i obrasla zelenilom, bez ijedne građevine; Sveta Nedjelja je ona koja nosi crkvicu. Zajedno stoje tik uz petrovačku obalu, dovoljno blizu da djeluju kao dio grada, a ne kao nešto na otvorenom moru, i postali su njegov simbol — oblik za kojim posežu svaka razglednica i svaka ljetnja fotografija. Koliko god male, one širokom zalivu daju žižu i mjerilo, dvije kamene tačke na plavom. Njihova imena stoje na svakoj karti grada i u nazivu bezbroj lokalnih firmi, i nijedan pogled na Petrovac ne djeluje potpuno bez njih — dokaz koliko temeljno legenda i par stijena mogu postati identitet jednog mjesta.
Obnovljena poslije zemljotresa
Crkvica koju danas vidite nije ona izvorna. Godine 1979. snažan zemljotres pogodio je crnogorsko primorje i nanio ogromnu štetu od Ulcinja do Boke Kotorske, a mala crkva na ostrvcu bila je među stradalima. Poslije je obnovljena, krajem dvadesetog vijeka, na istoj stijeni — pa je bijela crkvica koja ondje danas stoji i nova i stara, savremena građevina koja održava vrlo staro obećanje.
Zvonjenje zvona za sreću
Ostrvca su dovoljno blizu obale da je i sam dolazak do njih dio užitka. Ljeti dobri plivači zaplivaju s plaže, a drugi veslaju ili se malim čamcem prebace preko kratkog pojasa bistre vode. Običaj je, kad se iskrcate, jednostavan: pozvonite crkveno zvono. Vjeruje se da zvonjenje donosi zdravlje i sreću, i generacije posjetilaca i mještana povukle su uže za malo sreće prije nego što bi otplivale nazad. To pretvara lijepo kupanje u malo hodočašće, što je manje-više onako kako su pomorci i zamislili da se prema njihovoj stijeni odnosi. Crkvica je sićušna — jedna okrečena ćelija sa svojim zvonom — i nije mjesto gdje se dugo zadržava; poenta je u prelasku, dodiru užeta i povratku plivanjem do plaže, s gradom pred sobom. Barkarioli s petrovačke obale rado će vas prebaciti tamo i nazad, a usred ljeta stalan niz plivača i malih plovila kreće se između plaže i stijene tokom cijelog dana, i svaki posjetilac održava običaj koji je počeo sa šačicom preplašenih pomoraca što su zahvaljivali za svoje živote.
Čak i s kopna ostrvca mijenjaju karakter sa svjetlom — tvrda siva stijena u podne, zlatna u suton, tamna silueta kad se crkvica ocrta na sumraku. Ona su uporište prizora s tvrđave Kastello na kraju šetališta, a navika da se doveslja i pozvoni održava pomorački zavjet utkanim u život grada, umjesto da ostane puka zanimljivost na stijeni.
Ostrvca možete osmotriti s obale na petrovačkoj etapi šetnje Rimskim putem, koja prati primorsku frontu ondje gdje su dvije stijene najbliže gradu.
Posjeta
Ostrvca leže tik uz glavnu petrovačku plažu i najbolje ih je posjetiti po mirnom i toplom vremenu. Sigurni plivači mogu preplivati, ali bezbjednija i lakša opcija je neki od malih čamaca koji sezonski plove s plaže; dogovorite vožnju i eventualno čekanje prije polaska. Iskrcavanje je na goloj stijeni, bez ikakvog sadržaja, pa ponesite obuću za vodu i poštujte crkvicu — i obavezno pozvonite zvono.
