Južno od tivatskog aerodroma, ondje gdje zaljev postaje plitak i topao, nisko zeleno kopneno jezično plovi na dohvat ruke od obale: Ostrvo Cvijeća, Otok cvijeća, u starijim zapisima poznato kao Miholjska Prevlaka. Sićušno je — nekih 300 metara dugo i 200 široko, vezano uz kopno pješčanim prudom i kratkim nasipom koji zna poplaviti pri najvišim plimama — i doista miriše na cvijeće: oleandri, ružmarin, masline i palme guraju se uz njegove staze. Iza tog mirisa krije se ujedno i jedno od najtežih mjesta u Crnoj Gori: nekadašnje biskupsko sjedište i poprište najozloglašenijeg zločina u povijesti zaljeva.
Sjedište Zete
Samostan posvećen svetom arkanđelu Mihaelu — „Miholjska” čuva njegovo ime — stajao je ovdje od najranijih vremena; predaja crkvu na otočiću smješta u šesto stoljeće, s benediktincima prije pravoslavnih stoljeća. Njegov veliki trenutak došao je 1219., kada je sveti Sava, izborivši autokefalnost Srpske crkve, ustrojio njezine eparhije — i sjedište zetske episkopije smjestio na Prevlaku. Sljedeća dva stoljeća taj je otočić bio duhovna prijestolnica kraja koji će postati Crna Gora. Do trinaestog stoljeća samostanski se sklop proširio cijelim otočićem: velika trobrodna katedralna crkva, ćelije, cisterne, skriptorij — cjelovit monaški grad u malome, opasan vodom.
1452.: riblja juha
Ono što je tome stalo na kraj pamti se na ovoj obali onako kako drugdje pamte bitke. Sredinom petnaestog stoljeća Venecija je učvršćivala vlast nad zaljevom, a moćni pravoslavni samostan nezgodno je stajao na katolički upravljanom, mletački naklonjenom području. Prema predaji koju je sačuvala Crkva — i valja jasno reći da ta pripovijest dolazi iz predaje i kasnijih kronika, dok neki suvremeni povjesničari kraj samostana opisuju drukčije, navodeći njegovo razaranje usred proglašene panike zbog kuge — 1452. dogodilo se ubojstvo.
Na samostanski blagdan došao je na svečani objed kao gost trgovac iz Kotora po imenu Druško. U veliki lonac riblje juhe pripremljene za bratstvo ubacio je arsen. Kako ne bi pobudio sumnju, sjeo je i jeo sa svojim domaćinima, navodno noseći sa sobom protuotrov u prahu — koji ili nije djelovao ili ga nije uzeo, jer vlastiti zločin nije preživio. Kad su monasi počeli padati, prolomio se povik „kuga!”, a — predaja dalje kaže — brodski su topovi dovršili ono što je otrov započeo, srušivši katedralu u ruševine. Poginulo je više od sedamdeset monaha; crkvena predaja broji ih 72. Pravoslavna ih crkva štuje kao Prevlačke mučenike, a suvremena ispitivanja posmrtnih ostataka s otoka navodno su pronašla arsen — rijedak slučaj u kojem si kemija i legenda rukuju preko pet stoljeća.
Udovica i preporod
Gotovo četiri stotine godina otok je ležao u ruševinama. Njegova druga utemeljiteljica bila je žena: Katarina Vlastelinović, udovica bez djece iz Kotora, koja je prodala svoju imovinu u gradu, 1827. kupila Prevlaku i ondje se nastanila u molitvi i samoći. Godine 1833. podigla je malu crkvu Svete Trojice koja i danas stoji te u nju skupila svaku kost mučenih monaha koju je uspjela pronaći među ruševinama; otok je prije smrti 1847. oporučno ostavila Petru II. Petroviću Njegošu. Oko njezine se crkve s vremenom vratio monaški život. Danas je Miholjska Prevlaka opet živi manastir Srpske pravoslavne crkve — na stazama ćete sresti bratstvo — s otkopanim temeljima srednjovjekovne katedrale pod otvorenim nebom, moćima mučenika koje se štuju u crkvi i dugoročnim planovima da se crkva svetog arkanđela Mihaela ponovno podigne na starim temeljima.
Što ćete zateći
- Ruševine srednjovjekovnog katedralnog sklopa — zidove, temelje i klesani kamen iz sjedišta zetskih episkopa.
- Crkvu Svete Trojice iz 1833., malenu, obijeljenu i gustu od sjećanja.
- Vrtove koji su zaslužili suvremeno ime — cijeli je otočić zapravo samostanski vrt uz more.
- Plitko, toplo more s obje strane nasipa, koje dijeli s obiteljskom plažom Kalardovo.
Posjet
Do otoka se stiže pješice s plaže Kalardovo, postaje na šetnji Borovom promenadom južno od Porto Montenegra: s plaže vas pješčano-nasipna veza prenosi na drugu stranu za dvije minute (pri iznimno visokoj vodi zna biti preplavljena — dobro odmjerite trenutak prijelaza). Ulaz je besplatan. Riječ je o živom manastiru, pa se odjenite pristojno — pokrivenih ramena i koljena za ulazak u crkvu — a kupaći kostim ostavite za kalardovsku stranu nasipa. Jutra su tihi, mirisni sati; kasno poslijepodne daje najbolje svjetlo na ruševinama, sa zaljevom koji se iza njih pruža ravan i zlatan. Malo mjesta na ovoj obali drži ljepotu i tamu tako blizu jedno drugome, a nijedno nije lakše dohvatiti pješice.
