Tik južno od zračne luke Tivat, ondje gdje zaljev postaje plitak i topao, nadomak obale pluta niski zeleni jezičac kopna: Ostrvo Cvijeća, Otok cvijeća, u starijim zapisima poznat kao Miholjska Prevlaka. Sićušan je — oko 300 metara dug i 200 širok, s kopnom povezan trakom pijeska i kratkim nasipom koji zna poplaviti za najviših plima — i doista miriše na cvijeće: oleandri, ružmarin, masline i palme guraju se uz njegove staze. Iza tog mirisa krije se i jedno od najtežih mjesta u Crnoj Gori: nekadašnje sjedište biskupa i poprište najozloglašenijeg zločina u povijesti zaljeva.
Sjedište Zete
Samostan posvećen Svetom arkanđelu Mihovilu — „Miholjska” čuva njegovo ime — stajao je ovdje od najranijih vremena; predaja crkvu na otočiću smješta u šesto stoljeće, a benediktinci su tu bili prije pravoslavnih stoljeća. Njegov veliki trenutak došao je 1219., kada je sveti Sava, izborivši autokefalnost za Srpsku crkvu, ustrojio njezine eparhije — i sjedište zetske episkopije smjestio na Prevlaku. Sljedeća dva stoljeća taj je mali otok bio duhovna prijestolnica kraja koji će postati Crna Gora. Do trinaestog stoljeća samostanski se sklop proširio cijelim otočićem: velika trobrodna katedralna crkva, ćelije, cisterne, skriptorij — čitav samostanski grad u minijaturi, opasan vodom.
1452.: riblja juha
Ono što je tome stalo na kraj pamti se na ovoj obali onako kako se drugdje pamte bitke. Sredinom petnaestog stoljeća Venecija je učvršćivala stisak nad zaljevom, a moćan pravoslavni samostan nezgodno je stajao na području pod katoličkom upravom, sklonom Veneciji. Prema predaji koju je sačuvala Crkva — i valja jasno reći da taj prikaz dolazi iz predaje i kasnijih kronika, dok neki moderni povjesničari kraj samostana opisuju drukčije, navodeći njegovo uništenje usred proglašene panike zbog kuge — ono što se dogodilo 1452. bilo je umorstvo.
Na samostanski blagdan trgovac iz Kotora po imenu Druško došao je kao gost na svečani objed. U veliki lonac riblje juhe pripremljene za bratstvo ubacio je arsen. Da izbjegne sumnju, sjeo je i jeo sa svojim domaćinima, navodno noseći prah protuotrova — koji ili nije djelovao ili nije bio uzet, jer vlastiti zločin nije preživio. Kad su redovnici počeli padati, prolomio se krik „kuga!”, a — nastavlja predaja — brodski topovi dovršili su ono što je otrov započeo, srušivši katedralu u ruševine. Poginulo je više od sedamdeset redovnika; crkvena predaja broji ih 72. Pravoslavna crkva štuje ih kao Prevlačke mučenike, a suvremena ispitivanja posmrtnih ostataka s otoka navodno su pokazala prisutnost arsena — rijedak slučaj u kojem se kemija rukuje s legendom preko pet stoljeća.
Udovica i ponovno rođenje
Gotovo četiri stotine godina otok je ležao u ruševinama. Njegova druga utemeljiteljica bila je žena: Katarina Vlastelinović, udovica bez djece iz Kotora, koja je prodala svoju imovinu u gradu, 1827. kupila Prevlaku i ondje se nastanila u molitvi i samoći. Godine 1833. sagradila je malu crkvu Svetog Trojstva koja i danas stoji te u nju sabrala svaku kost mučenih redovnika koju je uspjela pronaći u ruševinama; otok je prije svoje smrti 1847. oporučno ostavila Petru II. Petroviću Njegošu. Oko njezine crkve s vremenom se vratio samostanski život. Danas je Miholjska Prevlaka opet živi manastir Srpske pravoslavne crkve — bratstvo ćete susresti na stazama — s otkopanim temeljima srednjovjekovne katedrale otvorenima nebu, moćima mučenika koje se štuju u crkvi i dugoročnim planovima da se crkva Svetog arkanđela Mihovila ponovno podigne na svom starom tlocrtu.
Što ćete pronaći
- Ruševine srednjovjekovnog katedralnog sklopa — zidove, temelje i klesani kamen iz sjedišta zetskih episkopa.
- Crkvu Svetog Trojstva iz 1833., malu, bijelo okrečenu i gustu od sjećanja.
- Vrtove koji su zaslužili moderno ime — cijeli je otočić zapravo samostanski vrt uz more.
- Plitko, toplo more s obje strane nasipa, koje dijeli s obiteljskom plažom Kalardovo.
Posjet
Do otoka se dolazi pješice s plaže Kalardovo, postaje na šetnji Borovom promenadom južno od Porto Montenegra: s plaže vas veza od pijeska i nasipa prenese na drugu stranu za dvije minute (za iznimno visoke vode zna biti pod vodom — dobro odmjerite trenutak prijelaza). Ulaz je besplatan. Riječ je o živom manastiru, pa se odjenite skromno — ramena i koljena pokrivena za ulazak u crkvu — a kupaći kostimi neka ostanu za kalardovsku stranu nasipa. Jutra su tiha i mirisna; kasno poslijepodne daje najljepše svjetlo na ruševinama, sa zaljevom koji se iza njih pruža ravan i zlatan. Malo mjesta na ovoj obali drži ljepotu i tamu tako blizu jednu drugoj, a nijednom se nije lakše prošetati.
