Južno od Ulcinja, tamo đe se put pruža prema Velikoj plaži, kanal śeca ravnicu i vodi do mora — a duž njegovih obala stoji jedan od najčudnijih i najfotogeničnijih prizora u Montenegru: redovi drvenih koliba na stubovima, svaka s dugačkom krakom protivteže nadnesenom nad vodom i velikom četvrtastom mrežom obješenom ispod. To su kalimere Port Milene, i one su živi spomenici — ribarska tehnologija koja je nadživjela i carstvo, i kraljevinu, i državu u kojoj je nastala.
Kanal dostojan kraljice
Sam kanal je djelo inženjerstva devetnaestog vijeka. Dovršen je 1885., svega nekoliko godina nakon što je Ulcinj pripojen Montenegru, a projektovao ga je dvorski inženjer Vladimir Varman kako bi malarične vode Zogajskog jezera otekle u Jadran. Knjaz Nikola novom je vodotoku dao ime na najneposredniji mogući način — objavio je da će se zvati po njegovoj supruzi, kneginji, potonjoj kraljici Mileni Petrović-Njegoš. Gest se održao: gotovo vijek i po kasnije, ribari i dalje vezuju čamce uz kanal koji nosi kraljičino ime.
Isušivanje je donijelo i neplaniranu dobit. Bočati kanal postao je izvrstan riblji koridor — cipli, brancini i jegulje kretali su se između lagunskog sistema i otvorenog mora — pa je Port Milena decenijama bila na glasu kao jedno od najbogatijih ribljih mrijestilišta na ovom dijelu Mediterana.
Kako radi kalimera
Kalimera je prelijepo jednostavna sprava. Drvena koliba na stubovima drži dugu polugu — dizalicu — o čijem kraju visi velika, vodoravna četvrtasta mreža, razapeta ukrštenim motkama. Ribar spušta mrežu ravno na dno kanala i čeka. Riba koja se kreće s plimom ili strujom prelazi preko nje; onda se povlačenjem kraka s protivtegom (tradicionalno vitlom i snagom mišica) mreža naglo diže pod njima i podiže ulov iz vode. Nema udica, nema potjere — samo strpljenje, ośećaj za pravi trenutak i prisno poznavanje toga kad riba prolazi. Cijele porodice čuvale su svoje kalimere s koljena na koljeno, a kolibe su usput bile i ljetne kuhinje, i ostave za alat, i društveni klubovi na stubovima. Sam naziv, na sreću, zvuči kao grčki pozdrav kaliméra — „dobro jutro” — što lijepo pristaje spravi čiji su najbolji časovi u zoru.
Kulturni značaj ove tradicije zvanično je priznat 2017., kad su montenegrinske institucije za baštinu ribolov kalimerama proglasile nematerijalnim kulturnim dobrom — službena potvrda da su te čudne drvene ptice na vodenoj liniji dio ulcinjskog identiteta koliko i njegove kamene bedeme.
Propadanje, iskreno rečeno — i spori preporod
Bilo bi neiskreno prikazati Port Milenu kao netaknutu idilu. Tokom kasnog dvadesetog vijeka kanal je teško stradao: u njega su se slijevale neprečišćene otpadne vode, protok je oslabio, a nekad čuveno ribarstvo propadalo je zajedno s kvalitetom vode. Mnoge kalimere su zapuštene, mreže su im istrunule, kolibe se ugnule u trsku — tužne, lijepe olupine koje su fotografi voljeli, a ribari oplakivali. Posljednjih godina plima počinje, polako, da se okreće: akcije čišćenja, radovi na infrastrukturi i obnovljena pažnja koju je donijela zaštita susjedne solane vratili su dio starog života kanalu, a kolibe i dizalice se popravljaju jer vlasnici ośećaju da ovo mjesto opet ima budućnost. Posao je još u toku, pa posjetioci treba da očekuju predio koji je dijelom živa tradicija, a dijelom gradilište obnove — što je, na svoj način, istinita slika većine baštine.
Posjeta
Port Milena je na laku šetnju ili kratku vožnju jugoistočno od centra Ulcinja, na putu prema Velikoj plaži i Ulcinjskoj solani — kanal i njegove dizalice čine prirodnu etapu šetnje Pinjes Pines, koja se s borovog grebena spušta do vode. Najbolje svjetlo je rano ujutru ili u posljednjem satu prije zalaska, kad kalimere stoje kao crne siluete nad usijanom vodom, a možda zateknete i ribara kako zaista diže mrežu. Nema ni ulaznice ni kapije; ovo je mjesto u kojem se živi, pa slobodno fotografišite kolibe, ali ih poštujte kao privatnu imovinu, jer to i jesu. Spojite posjetu s flamingosima u solani odmah pored, a onda završite ribom s roštilja u konobi kraj kanala — ulovljenom, ako imate sreće, upravo onom spravom kojoj ste se divili.