Montenegro.com nastavlja sa serijom intervjua s poznatim ljudima i dijasporom. Ovaj put imamo čast predstaviti vam našega izvrsnoga prijatelja iz dalekoga Japana. Rajko Bošković crnogorski je umjetnik koji već dugi niz godina živi i stvara u Japanu, u dalekom sjevernom dijelu zemlje, u gradu Asahikawi. Rajko Bošković nije samo izvanredan umjetnik nego i jedinstven „veleposlanik" Crne Gore i njezine kulture na Dalekom istoku. Zahvaljujući Rajku, mnogi ljudi u Crnoj Gori i dijaspori koji godinama prate njegove aktivnosti i rad imali su priliku upoznati posve nov svijet i naučiti mnogo više o tome što Japanci zapravo znaju o Crnoj Gori i kako nas uopće vide. Posebno mjesto zauzima priča o Rajkovim ledenim figurama kao jedinstvenom umjetničkom izrazu i mnogim drugim njegovim uspjesima kao pravoga predstavnika područja kojemu pripada po rođenju. Rajko Bošković završio je osnovnu školu u Nikšiću, zatim je otišao u Herceg Novi, gdje pohađa poznatu umjetničku školu, nakon čega odlazi u Beograd, gdje je završio akademiju za umjetnost i počeo putovati po cijeloj Europi te u sljedećim godinama izlaže u Parizu, Frankfurtu, Veneciji, Pragu i mnogim drugim gradovima. Godine 1993. njegov ga je životni put odveo u Japan, gdje je ostao do danas i svojim je djelima znatno afirmirao ne samo sebe nego i zemlju iz koje potječe.

Jeste li bili učenik poznate hercegovačke umjetničke škole? Kada je i gdje zapravo započela vaša umjetnička karijera? Otkad pamtim sebe, što bi bilo negdje oko četvrte godine, osjećao sam stalnu potrebu da nešto nacrtam ili napravim, od bilo kojega materijala. Crtao sam ugljenom, koji sam uzimao iz ognjišta, od izgorjeloga drveta, svuda gdje se mogao ostaviti trag, tj. linija, po zidovima, kamenim pločama, deblu stabla, i Bog zna gdje još. Osim crtanja, jako sam volio praviti figure od gline, a na sreću, odmah pored naše stare kuće bilo je iskopina, gdje sam proveo veći dio svojega djetinjstva. Umjetnička škola „Savina" u Herceg Novom bila je pravo mjesto za učenje umjetničkoga opstanka i svega onoga što vas kasnije čeka u životu. Za nju se govori da je bila „poznata", i doista je bila posebna u svakom pogledu. Herceg Novi bio je tih godina grad u kojem je živio velik broj vrhunskih slikara, glazbenika, pisaca i drugih poznatih ljudi. Umjetnička škola uvijek je bila u središtu pozornosti kulturne javnosti. Mi smo dali poseban duh i živost cijelomu gradu. Povremeno smo imali ekscentrične, dobronamjerne ispade, ali dobronamjeran i kulturan Bokelj uvijek je imao simpatija i tolerancije prema nama umjetnicima. Nije bilo međusobne zavade, niti smo mi mogli bez Bokelja, niti su oni mogli bez nas. Kada sam otišao iz Herceg Novog na školovanje u Beograd, mislio sam da će to biti samo tijekom mojega školovanja te da ću se zatim vratiti i živjeti ondje zauvijek. Ponio sam sa sobom svu Boku, sve njezine ljepote, sve zore i suncem obasjane krajolike.

Vi ste čovjek s iznimno bogatim životnim iskustvom, izlagali ste u mnogim europskim i svjetskim metropolama i iza sebe imate vrlo dugu i uspješnu umjetničku karijeru. Što smatrate svojim najvećim dosadašnjim uspjehom, koji je to trenutak tijekom vaše umjetničke aktivnosti ostavio na vas najveći dojam? Prvu nagradu za sliku dobio sam 1968. godine, na umjetničkoj izložbi „Varaždinsko proljeće" za sliku „Vijetnam", a posljednju u gradu Sapporu za sliku „Razgovor vukova" 2004. godine. U vremenu između tih nagrada dogodilo se mnogo toga, a moje su omiljene, kada je riječ o slikanju, sigurno dvije izložbe u Metropolitenskom muzeju u Tokiju. Tada je moj san postao stvarnost. Gledajući svoje slike u lijepoj Metropolitenskoj galeriji, mislio sam kako se svaki san može ostvariti ako se postavi cilj. Sjećam se kako sam bio prestrašen od velikoga uzbuđenja, titrao sam toliko da mi je čak postalo neugodno.

Živite u dalekom sjevernom dijelu Japana, kakvi su uvjeti za stvaranje i uopće za život umjetnika kakav ste vi u takvim prirodnim uvjetima i okruženju? Živio sam u Tokiju dvije godine. To je nevjerojatno zanimljiv grad, tj. mravinjak, gdje se sve kreće, ništa ne stoji mirno, svi rade nešto istodobno, na tri razine — pod zemljom, na zemlji i iznad zemlje. To je grad u kojem se moraš nečemu diviti na svakom koraku. Sve je tako drukčije od europskih gradova da se jedva može pronaći i mala sličnost. Tokio nije pogodno mjesto za stvaratelja, naprotiv, tako velik grad pomalo guši, i teško je dobiti snagu koja je nužna da bi se napravilo nešto dobro. Često sam od kolega slikara čuo da je sjevernjački japanski otok Hokkaido rajska lokacija za slikare i sve kreativne ljude. Čuo sam da postoje dva grada, jedan je Asahikawa — grad slikara, a drugi Higashikawa — grad fotografa. Rekli su da su zime vrlo hladne, jer je preko puta Sibir, da snijeg pada svakodnevno, da medvjed i lisica izlaze na cestu i zaustavljaju automobil tražeći nešto za jelo. Jelen je poludomaća životinja koju su toliko voljeli da je japanska vlada donijela zakon o izgradnji velikih ograda gdje bi mogli boraviti jer su strašna prijetnja cestovnom prometu. Taj se otok naziva „Rub svijeta" ili „Kraj svijeta", jer je život u polarnom krugu doista poput života izvan planeta Zemlje. Tek prije sto godina Japanci su osvojili ovaj otok. Inače, ovdje je oduvijek živjelo pleme „Ainu". Njihove su nošnje i običaji silno nalik na one američkih Indijanaca. Vrlo sam se sprijateljio s njima i često im odlazim posjediti, zapaliti lulu prijateljstva i razumijevanja.

Vi ste jedan od vodećih svjetskih stvaratelja kada je riječ o figurama od leda, ta je tehnika nešto posve nepoznato u krajevima iz kojih dolazite, možete li nam malo reći kako ste počeli stvarati od leda? Imao sam sreću što se te godine održavalo Svjetsko prvenstvo u klesanju leda. Ono se održava kao dio Festivala snijega, što je značajka otoka na kojem sada živim, jer privlači velik broj turista, budući da se otok isključivo bavi turizmom, kako ljeti tako i zimi. Izrada skulptura od leda prvo je započela u ovom gradu u kojem sada živim, Asahikawi. (Jutarnja rijeka). Bogati hotelijeri nisu štedjeli novac da od leda naprave svjetsku atrakciju, pa su pozvali poznate svjetske klesare, koji su napravili doista fantastične tvorevine od novoga materijala. Da bi se sudjelovalo u tom natjecanju, mora se proći određena provjera, tj. kvalifikacije. Spletom sretnih okolnosti našao sam se jednoga veljačkog jutra na središnjem Trgu Graz s deset blokova leda. Trebalo je izvesti klesanje, a vrijeme je bilo ograničeno na 48 sati. Dakle, radi se neprekidno i noću, a temperatura je obično danju oko -15 °C, dok noću pada na -40 °C. Za spajanje ledenih blokova voda se koristi kao ljepilo koje doticanjem leda smrzava, tako da se zalijepljeni blokovi ne mogu odlijepiti. „Ljubav u ledu" bila je moja skulptura koja je dobila najviše bodova. Bio sam vrlo sretno iznenađen jer to nisam očekivao. Ali to je samo nagrada, a mnogo je važnije to što sam se zaljubio u klesanje leda. Otkrio sam sposobnost koju sam imao kao dijete kada sam klesao figure od gline. U posljednjih deset godina napravio sam velik broj skulptura. Sezona klesanja leda počinje u prosincu i traje do kraja veljače. Led je božanski nebeski materijal. Takva čistoća, takvo prelamanje svjetlosti ne mogu se postići ni u jednom drugom materijalu. Led je izvana najsličniji kristalu, ali ima mnogo drugih posebnosti koje ljudi koji nisu klesali u ledu teško mogu znati. Potrebno je dosta iskustva da bi se led potpuno svladao. Prvo što je potrebno jest da klesar oživi s ledom, da ga razumije do krajnosti, i nakon toga sve ide lakše. Odjednom sam imao dovoljno uspjeha s ledom. „Ljubav u ledu" (prva nagrada), „Sokolova stijena" (posebna nagrada francuske Akademije), „Grad od leda" (nagrada), „Savršena forma" (Posebna nagrada), bilo je još mnogo toga, ali sam izdvojio najdraže. Život je mojih ledenih ljepota vrlo kratak. Kada na njih padnu prve zrake sunca, umiru pred mojim očima. Polako se tope, kristalno čisti, dižu se k nebu praveći oblak koji će nastaviti kružiti golemim prostranstvima. Postoji muzej na obližnjem brdu ledenih skulptura, mogao bih ondje ostaviti ledene ljepote, ali ja radije ostavljam ih na nebu, mišljenja sam da umjetnost ne treba zarobljavati u muzejima kao ni u nekim zatvorima.

Često govorite o Crnoj Gori i puno ste učinili da japanska javnost nauči više o našoj zemlji, recite nam kako Japanci uopće vide Crnu Goru, koliko je dobro poznaju, koje su po vama mogućnosti za proširenje suradnje u svim područjima između Crne Gore i Japana? Već sedam godina povremeno radim u odjelu za edukaciju ministarstva kulture u Asahikawi. Taj odjel za kulturu angažira ljude iz različitih zemalja kako bi na autentičan način predstavili svoju zemlju ovdašnjim studentima na fakultetima i u školama. Te su lekcije obično dvaput mjesečno i traju dva školska sata. To je bila izvrsna prilika da japansku publiku upoznam sa svojom zemljom Crnom Gorom. Razgovori sa studentima mogu biti tako zanimljivi da često žalim što ne traju dulje. Prošloga mjeseca imao sam jednu takvu lekciju na Medicinskom fakultetu u gradu Sapporu. Bio sam impresioniran kada sam vidio naslov „Dobro došli u Crnu Goru" napisan na većoj ploči, baš tako je bilo napisano. Lekciju sam osmislio tako da studenti prvo kažu što znaju o Crnoj Gori, a zatim o tome razgovaramo. Studenti imaju pristup svim podacima preko interneta. Ono što ih je posebno zainteresiralo bila je povijest i tradicija crnogorskoga naroda. Bili su impresionirani crnogorskom narodnom nošnjom, koju sam im pokazao na videosnimci, zatim zemljopisom i prirodnim ljepotama. Kada smo sve to obradili i pogledali, došlo je vrijeme za politiku. Kada me jedan student upitao koliko Crna Gora ima stanovnika, rekao sam mu da je to kao polovica grada Sappora. Došlo je do prepirke jer su mislili da sam nešto pogriješio. Tada je jedan od studenata rekao: „Dakle, tako malena zemlja mogla je zaratiti s Japanom." „Da, u to vrijeme C. G. bila je nezavisna država, tako da je mogla zaratiti s drugom zemljom, mir među našim zemljama nikad nije potpisan jer je C. G. izgubila svoju suverenost, pa Japan više nije imao s kim potpisati mir." (Ovo objašnjenje dobio sam od japanskoga ministra vanjskih poslova.) „Je li točno da je crnogorski junak mačem posjekao poznatoga japanskog samuraja?" „Da, to je točno, i dogodilo se u Rusko-japanskom ratu." Čudesno je koliko su ovi momci ozbiljni, pripremili su ovaj razgovor. Koliko točnih informacija imaju! Japanci su najpismeniji narod na svijetu (ovo je službena informacija, nije moj stav). Dogodilo mi se na mojoj izložbi da je u galeriju ušao Japanac i s vrata rekao: „Bože, pomozi junaku Crne Gore", i nastavio govoriti tako autentično da sam se posramio načina na koji sam i sam govorio. On zna više o crnogorskom jeziku nego što znaju mnogi Crnogorci. Mogao bih očekivati svašta, ali eto na „Kraju svijeta" netko govori moj jezik bolje od mene, nikad ne bih ni sanjao da će se to dogoditi. Nakon sedam godina iskustva u kontaktu sa studentima i razgovorima s drugim nasumičnim sugovornicima, smatram da postoji velik interes ljudi koji bi posjetili Crnu Goru. Mislim da bi japanski turisti preplavili našu obalu i planine i sva mjesta. Što ih zasad ponajviše sprečava jest strah i nesigurnost kada pomisle na putovanje onamo. Japance ne zanima cijena, to im nije problem, zanima ih sigurnost, preciznost u svemu itd., na svakom mjestu. Velika je sličnost između Japanaca i Crnogoraca ponajviše u karakteru. Imaju duboko usađen osjećaj pravde, osjećaj držanja zadane riječi, kao i osjećaj obrane svoje zemlje po cijenu vlastitoga života.

Prije nekoliko godina ovdje u gradu imao sam malu prezentaciju svoje Crne Gore. Skupina ljudi koji dosta znaju o našoj zemlji pomogla mi je da u središtu grada postavim šator na ulici i prolaznicima objasnim sve što ih zanima o Crnoj Gori, interes je bio nevjerojatno velik. Gordan Stojović www.montenegro.com