Montenegro.com nastavlja sa serijom intervjua sa poznatim ljudima i dijasporom. Ovog puta imamo čast da vam predstavimo našeg odličnog prijatelja iz dalekog Japana. Rajko Bošković je crnogorski umetnik koji od mnogih godina živi i stvara u Japanu, u dalekom sjevernom delu zemlje, u gradu Asahikavi. Rajko Bošković nije samo izvanredan umetnik, već je i jedinstven „ambasador" Crne Gore i njene kulture na Dalekom Istoku. Zahvaljujući Rajku, mnogi ljudi u Crnoj Gori i dijaspori koji su godinama pratili njegove aktivnosti i rad, imali su mogućnost da upoznaju potpuno novi svijet i nauče mnogo više o tome šta Japanci zapravo znaju o Crnoj Gori i kako nas vide uopšte. Posebno mjesto zauzima priča o Rajkovim ledenim figurama kao jedinstvenom umetničkom izrazu i mnogim drugim njegovim uspjesima kao pravog predstavnika područja kojem pripada po rođenju. Rajko Bošković je završio osnovnu školu u Nikšiću, zatim je otišao u Herceg Novi, gdje pohađa poznatu umetnu školu, nakon čega ide u Beograd, gdje je završio akademiju za umetnost i počeo je da putuje po cijeloj Evropi, u narednim godinama izlaže u Parizu, Frankfurtu, Veneciji, Pragu i mnogim drugim gradovima. Godine 1993, njegov životni put ga je odveo u Japoniju, gdje je ostao do danas i svojim djelima je značajno afirmisao ne samo sebe već i zemlju iz koje potiče.

Jeste li bili student poznatog hercegovačkog umetnog učilišta? Kada i gdje je zapravo započela vaša umetna karijera? Od vremena kada se prvi put sjećam sebe, što bi bilo negdje oko četvrte godine, osjećao sam stalnu potrebu da nacrtam nešto, ili napravim nešto, od bilo kojeg materijala. Crtao sam sa ugljem, koje sam uzimao iz ognjišta, od spalenog drveta, svugdje gdje se mogla vidjeti trag, tj. linija, po zidovima, pločama od kamena, deblu stabla, i Bog zna čemu još. Osim crtanja, stvarno sam volio praviti figure od gline, a srećom za mene, odmah pored naše stare kuće, bilo je iskopavanja, gdje sam većinu svoje djetinjstva proveo. Umetna škola „Savina" u Herceg Novom bila je pravo mjesto za učenje umetničkog opstanka i svega onoga što vas čeka kasnije u životu. Za to se govori da je škola bila „poznata", i stvarno je bila posebna u svakom pogledu. Herceg Novi, u tim godinama, bio je grad gdje je živeo veliki broj vrhunskih slikara, muzičara, pisaca i drugih poznatih ljudi. Umetna škola je uvijek bila u centru pažnje kulturne javnosti. Mi smo dali poseban duh i živost cijelom gradu. Povremeno smo imali ekscentrične, dobronamerane ispade, ali dobronameran i kulturan Bokeljac je uvijek imao simpatije i tolerancije prema nama umetnicima. Nije bilo međusobne zavjere, niti smo mi mogli bez Bokeljaca, niti su oni mogli bez nas. Kada sam otišao iz Herceg Novog da se školujem u Beogradu, mislio sam da će to biti samo tokom mog školovanja, i da ću se zatim vratiti i živeti tamo zauvijek. Uzeo sam sa sobom svu Boku, sve njene ljepote, sve zore i suncem osvetljene pejzaže.

Ste čovjek sa izuzetno bogatim životnim iskustvom, izlagali ste u mnogim evropskim i svjetskim metropolama i iza sebe imate veoma dugu i uspješnu umetničku karijeru. Šta smatrate svojim najvećim uspjehom do sada, koji je to trenutak u toku vaše umetničke aktivnosti ostavio najveći utisak na vas? Prvu nagradu za sliku sam dobio 1968. godine, na umetnoj izložbi „Varaždinska proleće" za sliku „Vijetnam", a posljednju u gradu Saporu za sliku „Razgovor Vukova" 2004. godine. U vremenu između tih nagrada, dogodilo se mnogo toga, a moje omiljene, kada je reč o slikanju, su sigurno dvije izložbe u Metropoliten Muzeju u Tokiju. Tada je moj san postao stvarnost. Gledajući moje slike u lepoj Metropoliten Galeriji, mislio sam kako se svaki san može postići, ako se postavi cilj. Sjećam se kako sam bio preplašen od velikog uzbuđenja, titrao sam toliko da sam čak osjetio kao neprijatno.

Živite u dalekom sjevernom delu Japana, kakvi su uslovi za stvaranje i uopšte za život umetnika kao što ste vi u takvim prirodnim uslovima i okruženju? Živeo sam u Tokiju dvije godine. To je nevjerovatno zanimljiv grad, tj. mravinjak, gdje se sve kreće, ništa ne stoji mirno, svi rade nešto istovremeno, na tri nivoa, pod zemljom, na zemlji, i iznad zemlje. To je grad gdje moraš diviti nešto na svakom koraku. Sve je tako drugačije od evropskih gradova, tako da se može jedva naći mala sličnost. Tokio nije pogodno mjesto za stvaraoca, naprotiv, tako veliki grad je nešto gušeći, i teško je dobiti snagu koja je neophodna da se pravi nešto dobro. Često sam čuo od kolegija slikara da je sjevernjački japanski ostrvo Hokajdo rajska lokacija za slikare i sve kreativne ljude. Čuo sam da postoje dvije gradine, jedna je Asahikava - grad slikara, a druga je Higashi-kava - grad fotografa. Rekli su da su zime veoma hladne, jer je to Sibir preko puta, da snijeg pada svakodnevno, da medvjed i lisica izlaze na put i zaustavljuju automobil tražeći nešto da pojede. Jelen je polu-domaća životinja koju su toliko voljeli da je japanska vlada donela zakon da se naprave velika ograda gdje bi mogli biti jer su strašna pretnja za putni saobraćaj. Ovo ostrvo se naziva „Rub Svijeta" ili „Kraj Svijeta", jer je život u polarnom krugu zaista kao život izvan planete Zemlje. Tek prije sto godina su Japanci osvojili ovo ostrvo. Inače, ovdje su oduvijek živele „Ajnske" pleme. Njihove kostime i običaje su strašno sličnih američkim Indijancima. Postao sam veoma prijateljski sa njima i često idem kod njih da sjedim, da pališ lulu prijateljstva i razumijevanja.

Ste jedan od vodećih svjetskih stvaralaca kada su u pitanju figure od leda, ta tehnika je nešto potpuno nepoznato u regijama odakle dolazite, možete li nam malo reći kako ste počeli da stvarate od leda? Imao sam sreću što se te godine održavao Svjetski prvenstev za kiplelje od leda. To se održava kao dio Festivala snijega, što je karakteristika ostrva gdje sada živim, jer privlači veliki broj turista, jer se ostrvo isključivo bavi turizmom, kako ljeti tako i zimi. Pravljenje skulptura od leda je prvo počelo u ovom gradu gdje sada živim, Asahikavi. (Jutarnja-rijeka). Bogati hotelijeri nisu štedeli novac da sa ledom naprave svjetsku atraktivnost, pa su pozvali poznatih svjetskih kipljača, koji su napravili stvarno fantastične tvorevine od novog materijala. Da bi se učestvalo u tom takmičenju, mora se proći određena provjera, tj. kvalifikacije. Kroz neke sretne okolnosti, našao sam se na februarskom jutru na centralnom Trgu Grac sa deset blokova leda. Bilo je potrebno izvršiti kiplelje, a vrijeme je bilo ograničeno na 48 sati. Dakle, radi se neprekidno noću, a temperatura je obično danju oko -15C, a noću pada na -40C. Za spajanje ledenih blokova, voda se koristi kao ljepilo koja doticanjem leda, tako da se lepljeni blokovi tako da se ne mogu odlijepiti. „Ljubav u ledu", bila je moja skulptura koja je dobila najviše poena. Bio sam veoma sretno iznenađen jer nisam očekivao. Ali to je samo nagrada, što je puno važnije je to što sam se zaljubio u kiplelje od leda. Otkrio sam sposobnost koju sam imao kao dijete kada sam kiplejem figure od gline. U posljednjim deset godina napravio sam veliki broj skulptura. Sezona kipljenja od leda počinje u decembru, i traje do kraja februara. Led je božanski nebeški materijal. Takvu čistotu, takva prelamanja svjetla ne mogu se stvoriti ni u jednom drugom materijalu. Led je najsličniji kristalu, viđeno spolja, ali ima mnogo drugih specifičnosti za koje ljudi koji nisu kipljeli u ledu teško mogu znati. Potrebno je dosta iskustva da se u potpunosti savlada led. Prvo što je potrebno je da kipljač postane živ sa ledom, da ga razumije do krajnosti, i nakon toga sve ide lakše. Odjednom sam imao dovoljno uspjeha sa ledom. „Ljubav u ledu" (prva nagrada), „Sokol's Rock" (posebna nagrada francuske Akademije), „Grad od Leda" (nagrada), „Savršena Forma" (Posebna Nagrada), bilo je još mnogo toga, ali sam izdvojio najomiljenije. Život mojih ledenih ljepota je veoma kratak. Kada prvi zraci sunca padaju na njih, umiru pred mojim očima. Polako se rastapajući, kristalno čisti, oni se dizuju ka nebu praveći oblak koji će nastaviti da kruži po ogromnim prostranstvima. Postoji muzej na nedalekom brdu ledenih skulptura, mogao bih da ostavi ledene ljepote tamo, ali ja preferiram da ih ostavim na nebu, moje mišljenje je da umetnost ne treba biti hvatanja od muzeja kao i od nekih zatvora.

Često govorite o Crnoj Gori i uradili ste puno za japansku javnost da nauče više o našoj zemlji, recite nam kako Japanci uopšte vide Crnu Goru, koliko je dobro znaju, koje su po vama mogućnosti za proširenje saradnje u svim oblastima između Crne Gore i Japana? Već sedam godina, radim povremeno u odeljenju za edukaciju ministarstva kulture u Asahikavi. Taj odeljak za kulturu angažuje ljude iz različitih zemalja kako bi predstavili svoju zemlju studentima ovdje na autentičan način na fakultetima i školama. Te lekcije su obično dva puta mjesečno, i traju dva školska časa. To je bila odličana mogućnost za mene da upoznam japansku publiku sa mojom zemljom Crnom Gorom. Razgovori sa studentima mogu biti tako zanimljivi da često žalim što duže ne traju. Prošlog mjeseca sam imao jednu takvu lekciju na Fakultetu Medicine u gradu Saporu. Bio sam impresioniran kada sam vidio naslov „Dobrodošli u Crnu Goru" napisan na većoj tabli, bas tako se napisalo. Programirao sam lekciju na način da studenti prvo kažu šta znaju o Crnoj Gori, i zatim razgovaramo o tome. Studenti imaju pristup preko interneta svim podacima. Ono što je posebno zainteresovalo je istorija i tradicija crnogorskog naroda. Bili su impresionirali crnogorskom narodnom nošnjom, koju sam im pokazao na vidio-snimanju, zatim geografijom i prirodnim ljepotama. Kada smo sve to obradili i pogledali, onda je došlo vrijeme za politiku. Kada je jedan student pitao koliko je stanovnika Crna Gora, rekao sam mu da je to kao pola grada Sapore. Došlo je do raspre, jer su mislili da sam nešto pogrešio. Tada je jedan od studenata rekao; „Dakle toliko zemlje je mogla da naidje na rat sa Japanom." „Da, u to vrijeme C.G. je bila nezavisna država, tako da je mogla da naidje na rat sa drugom zemljom, mir između naših zemalja nikad nije potppisan, jer je C.G. izgubila svoju suverenost, i tako Japonija više nije imala sa kim da potpiše mir". (Dobio sam ovo objašnjenje od ministra inostranih poslova Japana) „Da li je tačno da je crnogorski heroj odsekao poznatog japanskog samuraja mačem." „Da, to je tačno, i desilo se u Rusko-japanskom ratu." Čudesno je kako su ozbiljni ovi momci, pripremili su ovaj razgovor. Koliko tačnih informacija imaju? Japanci su najpismeniji narod na svijetu, (Ovo je zvanična informacija, nije moj stav). Desilo mi se na mojoj izložbi da je japanski čovjek ušao u galeriju i rekao sa vrata: „Bože pomozi heroju Crne Gore", i nastavio da govori tako autentično, bio sam sramežljiv od načina kako sam sam govorio. On zna više o crnogorskom jeziku nego što znaju mnogi Crnogorci. Mogao bih očekivati sve, ali evo na „Kraju Svijeta" neko govori moj jezik bolje nego ja, nikad ne bih sanjao da se to dogodi. Nakon sedam godina iskustva u kontaktu sa studentima, i razgovore sa drugim nasumičnim sagovornikom, nalazim da postoji veliki interes ljudi koji bi posjetili Crnu Goru. Mislim da bi japanski turisti poplavili našu obalu i planine i sva mjesta. Šta ih sprečava za sada, ponajviše, je strah i nesigurnost, kada misle na putovanje tamo. Japance nije interesuje cijena, nije problem za njih, interesuje ih sigurnost, preciznost u svemu, itd. u svakom mjestu. Velika sličnost između japanskog čovjeka i Crnogoraca je ponajviše u karakteru. Imaju duboko usađeni osjećaj pravde, osjećaj držanja svoje riječi, kao i osjećaj brane svoj land po cijenu svojih života.

Prije nekoliko godina ovdje u gradu sam imao malu prezentaciju moje Crne Gore. Grupa ljudi koji znaju dosta o našoj zemlji je pomogla meni u centralnom gradu da postavim šator na ulici i da objasnim prolaznicima sve što su zainteresovani, iz Crne Gore, interes je bio nevjerovatno visok. Gordan Stojović www.montenegro.com