Tekst i slike: Matyáš ZRNO Prvi vrh koji sam osvojio u Crnoj Gori bio je Subra iznad Herceg-Novog. Bio je to pravi "luksuzni" planinarski izlet. Krenuo sam rano ujutro, bez muke osvojio vrh na 1.679 metara nadmorske visine i vratio se prije večeri. Toga istog dana čak sam se i kupao u moru. Bilo je to prije sedam godina. Otada sam prošao veći dio Crne Gore. Tijekom svih tih planinskih izleta svašta mi se dogodilo. Na Komovima su mislili da sam špijun, a ni sam ne znam koliko sam puta na Maganiku morao topiti ostatke kolovoškog snijega da bih dobio vodu za piće. Na Kapi Moračkoj, gdje inače nema drveća, naložio sam vatru po uzoru na tibetanske pastire – od suhe goveđe balege. Postoje veće planine od crnogorskih, ima i onih koje su bliže mojoj domovini, Češkoj Republici. Tu su Alpe u Austriji, nekoliko sati vožnje od Praga, te Tatre u Slovačkoj. Međutim, svim tim planinama nedostaje ono što planine u Crnoj Gori imaju. Naime, u Crnoj Gori u planinama još uvijek ima pastira i katuna. Točnije, ovdje je u planinama to još uvijek živo. Zbog "bijele kuge" i iseljavanja u gradove ovo su, vjerojatno, posljednje godine takvoga načina života, tako tipičnoga za staru Crnu Goru i Crnogorce. Upravo me to čini iznimno sretnim, jer svjedočim barem tim posljednjim trenucima nečega što će vrlo brzo zauvijek nestati. Nečega što se održavalo još od pradavnih vremena Crne Gore. Put me je triput doveo do Moračkih planina, koje su srce povijesnih Brda. One se pružaju sjevernije od crte Nikšić – Podgorica, sve do Sinjajevine. Te katune drže Bjelopavlići, Moračani, Župljani i Rovci. Tvrdi planinci, ali iznimno dobri i časni ljudi. Nikšić mi je svaki put bio polazna točka. Iz grada vozi prijevoz do planinskoga sela Morakova. Za nekoliko sati stići ću do Morakova, do svojih dobrih prijatelja koji žive u Rekočici – prvome katunu na ovome putu.

Pravo pastirsko gostoprimstvo počinje u Rekočici: "pij rakiju", "pij još", "hajde malo više", "evo, tu ima još par litara..." Nigdje u Crnoj Gori nisam vidio potpuno jasnu granicu između gostoprimstva i ljubavi prema ljudima. Ali upravo zbog toga vrlo dobro znam zašto sam nekoliko puta morao odgoditi svoj put. Poslije ni sam nisam znao koliko mi je kilograma sira ponuđeno, koliko vrhnja i mlijeka, a osobito nakon "vruće" – put je bio gotovo nemoguć. Okolica oko Rekočice puna je lijepih šuma. Bolje rečeno: bila je puna lijepih šuma. Nažalost, to je jedan od krajeva gdje je ljudska razornost vidljiva. Nijedan birokrat iz Ministarstva zaštite okoliša vjerojatno još nije našao vremena da dođe ovamo i vidi što "divlja" sječa stabala čini ekološkom stanju Crne Gore. Kao da je ovdje postalo pravilo sjeći stabla bez ikakvih pravila i nadzora. Rekočica nije daleko od Prijevora, odakle se vide monumentalni vrhovi Tali i Lukanjčelo, koji već pripadaju masivu Kape Moračke.

Prijevor je sedlo (prijelaz) kojim se služe pastiri; s južne strane planine gone stoku i natovarene konje do katuna smještenih na drugoj strani, prema Veljem Dubokom.

Istočno od Prijevora nalazi se Međeđi vrh (2139 m. n. m.), a odmah pokraj njega Kokotov vrh (2.000 m. n. m.). Među mojim češkim kolegama to ime "kokotov" uvijek izaziva glasan smijeh, jer "kokot" u razgovornom češkom i slovačkom jeziku znači "penis"... Smijeh, smijeh i samo smijeh. Međutim, ovce su i na ovome kršu – uvijek znaju pronaći nešto trave. Pastiri su najčešće starije žene koje u potrazi za ovcama znaju trčati iznenađujućom brzinom.

S druge je strane put do Međeđega vrha, koji nam je pružio rijetku priliku da budemo pod snijegom u srpnju.

Od Prijevora do čuvenoga Kapetanova jezera, zračnom linijom, ima nešto više od deset kilometara. No u tim planinama tih desetak kilometara znači dva dana teškoga hoda. Pogotovo ako vodiš veću skupinu koja se kreće sporije. Nigdje ni kapi vode. A to znači da u ljetnoj vrućini morate nositi najmanje osam litara vode, zajedno sa svom ostalom opremom. Ponovno valja napomenuti da je teren ovdje vrlo strm i neprohodan, ali iznimno privlačan za planinarenje.

Topljenje snijega obično je ovdje jedini način da se dođe do potrebnih količina vode za piće. Međutim, malo tko ovdje zna da voda dobivena topljenjem snijega ne sadrži nikakve minerale. Čak i ako popiješ veliku količinu takve vode, to može biti vrlo opasno za zdravlje. Stoga se vodi moraju dodati mineralne tablete. Ako ih nema, može se dodati mlijeko u prahu ili barem malo trave. Neće biti pogrešno napomenuti da je konačni proizvod voda vrlo zanimljive boje i okusa. Ali sigurno je, kad je čovjek doista žedan, to bolje od piva! Nagrada za teško putovanje sigurno je lijep pogled na okolne planine.

I napokon dolazi Kapetanovo jezero, koje pruža priliku za divno kupanje. Jedan čovjek ondje ima kuću, a u njoj i mali dućan. Ukratko – luksuz. Čini se da čak i tele čeka naš dolazak...

Od Kapetanova jezera idemo do kanjona Mrtvice, s izvanrednom, lijepom i čistom rijekom. Svatko iskoristi novu priliku da se dobro okupa i uživa u čistoj vodi rijeke.

I ponovno idemo po planinskim vrhovima. Najprije se, naravno, opraštamo od rođaka moga prijatelja, beogradskoga novinara Buda Bukilića, koji žive u selu Liješnje.

Idemo osvojiti još jedan nezaboravan vrh – Tali (2.063), koji se vidi iz automobila s puta prema Bijelom Polju, blizu Mioske. S vrha Talija vidi se Sinjajevina, koja je gotovo izravno preko puta. Tada nismo znali da ćemo s tih vrhova, s kojih se vidi divna panorama, morati nositi jednu osobu kojoj je koljeno ozlijedila stijena.

Tada smo tek znali da se moramo spustiti u dolinu Morače, kroz koju vodi put od Mioske do Šavnika, i ponovno se penjati, ali ovaj put gore na Sinjajevinu. Ovo je područje, sve do 70-ih godina prošloga stoljeća, kad je put konačno proboden, bilo najizoliranije područje u Crnoj Gori. Upravo je zato američki etnolog Christopher Boehm šezdesetih godina prošloga stoljeća izabrao to mjesto da prouči među mjesnim stanovništvom – gornjomoračku krvnu osvetu. (Knjiga: "Krvna osveta u Crnoj Gori", Christopher Boehm)

I ovdje, s lijeve strane, već možete vidjeti put prema Šavniku. S desne je strane glavni put prema Bijelom Polju, a između njih most preko Mioske. Pogled je s 2.000 metara nadmorske visine. Veličanstven i fantastičan!

Jedan dio naše ekipe ostaje u katunu Ropusnica.

Taj dio naše ekipe pokušava uzvratiti pastirima na gostoprimstvu. Barem su na putu ostavili malo planinskoga jela za pijetlove...

I dok se četvorica najhrabrijih bore na Sinjajevini, ostali obilaze ovo izvanredno lijepo područje, prema vrhu Vojnovca.

A Sinjajevina? Najveći je njezin dio divan i miran. Poput katuna Ječmen do iznad Lipova, gdje se, prema riječima mještana, za vrijeme Drugoga svjetskog rata jednom nalazila glavna baza Draže Mihailovića. Ova je slika iz 1998. godine, kad put do vrha još nije bio otvoren. Poslije su stanovnici ovoga mjesta, nakon mnogih godina i obećanja, napokon ostvarili – kraj puta.

Najveći dio Sinjajevine čine pašnjaci i ravnice. Malo ih što narušava. Kad bi bilo odgovarajućih staza i infrastrukture, ova bi planina mogla biti pravi raj za pastire.

Međutim, mali jugoistočni dio čine pravi vrhovi – Babin zub (2227) i Sto (2457).

Na Babin zub popeli smo se gotovo do vrha. Budući da nismo imali nikakvu planinsku opremu, nismo se ni usudili svladati tih posljednjih nekoliko metara.

Najgore je počelo tek kad smo se počeli spuštati s ovih stijena, ispod vrha Torina (1993).

Nakon što je nesretan kamen ozlijedio našega prijatelja, morali smo se mukotrpno izvlačiti prema glavnom putu najkraćim mogućim putem. Iako je zračnom linijom ukupna udaljenost manja od četiri kilometra, silazak je iznimno spor i kompliciran. Teren je strm i težak, što je teško svladati bez kvalitetnih planinskih karata. U ovakvim mi situacijama najviše pomaže to što imam barem nekoliko starih karata kojima se služila bivša JNA (Jugoslavenska narodna armija)... To su mjesta gdje nema pastira, a gdje nema pastira – nema ni staza. Zato je naš silazak do Mioske trajao gotovo cijeli dan. Zahvaljujući mojem dobrom prijatelju Izu Gušmiroviću iz Bijeloga Polja, u bjelopoljskoj smo bolnici brzo dobili svu moguću pomoć. Srećom, sve je prošlo bez posljedica. Eto kako je izgledalo naše putovanje prije dvije godine.

Matyáš ZRNO Prag, Češka Republika (Autor je potpredsjednik Udruge prijatelja Crne Gore u Češkoj Republici)