Tekst i slike: Matyáš ZRNO Prvi vrh koji sam osvojio u Crnoj Gori bio je Subra iznad Herceg-Novog. Bio je to pravi "luksuzni" planinarski izlet. Krenuo sam rano ujutro, lako sam osvojio vrh od 1.679 metara nadmorske visine, i vratio sam se prije večeri. Čak sam i plivao u moru tog istog dana. To je bilo prije sedam godina. Od tada sam prešao većinu Crne Gore. Tokom svih tih planinskih izleta dogodilo mi se svašta. Na Komovima su mislili da sam sam špijon, i nisam ni znao koliko puta sam morao topljenja na Maganikovim ostatcima avgustovskog snijega da bih dobio vodu za piće. Na Kapi Moračkoj, gdje normalno nema drveta, napravio sam vatru po uzoru na tibetanske čobane - od suhog goveđeg izmeta. Postoje veće planine od crnogorskih, ima nekih koje su bliže mojoj domovini, Češkoj Republici. Postoje Alpe u Austriji, nekoliko sati vožnje od Praga, ima Tatri u Slovačkoj. Međutim, svim tim planinama nedostaje ono što planine u Crnoj Gori imaju. Naime, u Crnoj Gori još uvijek ima čobana i katuna u planinama. Točnije, ovdje u planinama to je još uvijek živo. Zbog "bijele kuge" i emigracije u gradove, to jest, vjerovatno, posljednje godine ovog načina života, tako tipičnog za staru Crnu Goru i Crnogorce. To je upravo ono što me čini izuzetno sretnim, jer svjedočim barem tim posljednjim momentima nešto što će vrlo brzo nestati zauvijek. Nešto što je oduvijek bilo održavano od vremena prastarih Crne Gore. Put me je tri puta doveo do Moračkih planina, koje su srce historijskog Brda. One se pružaju sjevernije od linije Nikšić - Podgorica, i sve do Sinjajevine. Te katune drže Bjelopavlići, Moračani, Župljani i Rovci. Tvrdih planinaraca, ali izuzetno dobrih i počasnih ljudi. Nikšić je bio moja početna točka svaki put. Iz grada dolazi prijevoz do planinskog grada Morakova. Za nekoliko sati doći ću do Morakova, do mojih dobrih prijatelja koji žive u Rekočici – prvi katun na ovom putu.

Pravo čobanske gostoprimstvo počinje u Rekočicama: "pij rakiju", "pij više", "hajde malo više", "evo tu ima još par litara..." Nikad u Crnoj Gori nisam vidio potpuno jasnu razliku između gostoprimstva i ljubavi prema ljudima. Ali zbog toga, jako dobro znam zašto sam morao nekoliko puta odložiti moje putovanje. Kasnije nisam ni znao koliko kilograma sira je ponuđeno, vrhnje i mlijeka, a posebno nakon "vrućeg" - putovanje je bilo gotovo nemoguće. Okice oko Rekočice su puna lijepih šuma. Bolje rečeno: bile su pune lijepih šuma. Nažalost, to je jedan od dijelova gdje je čovjekova destruktivnost vidljiva. Nijedan birokrat iz Ministarstva zaštite okoline vjerovatno još nije pronašao vremena da dođe ovdje i vidi što "divlja" sječa stabala radi na ekološko stanje Crne Gore. Kao da je ovdje postalo pravilo sječi stabla bez ikakvih pravila ili nadzora. Rekočice nisu daleko od Prijevora, odakle se mogu vidjeti monumentalni vrhovi Tali i Lukanjčelo, koji već pripadaju Kapi Moračkoj planinskom masivu.

Prijevor je sedlo (prijelaz) koji koriste čobani, na južnoj strani planine gnaju stoku i konje pod bremenom do katuna smještenih na drugoj strani, prema Veljom Dubokom.

Istočno od Prijevora je Međeđi vrh (2139 m.n.m.), i odmah pored njega je Kokotov vrh (2.000 m.n.m.). Među mojim češkim kolegama, to ime "kokotov" uvijek izaziva glasni smijeh, jer "kokot" u govornom češkom i slovačkom jeziku znači "penis"... Smije, smije i samo smije. Međutim, ovce su i na ovom karstu - uvijek znaju pronaći neku travu. Čobani su najčešće stare žene koje u potrazi za ovcama znaju trčati sa iznenađujućom brzinom.

Na drugoj strani je put do Međeđog vrha, što nam je dala rijetku mogućnost da budemo pokriveni snijegom u julu.

Od Prijevora do čuvenoga Kapetanova jezera, kako vrana leti, ima malo više od deset kilometara. Ali u tim planinama, taj destak kilometara znači dva dana teškog hoda. Pogotovo ako vodiš veću grupu koja se kreće sporije. Nema ni kaplje vode nigdje. I to znači da u ljetnoj vrućini morate nositi najmanje osam litara vode, zajedno sa svom drugom opremom. Ponovno, vrijedi napomenuti da je teren ovdje vrlo strm i neprolaziv, ali izuzetno privlačan za planinarenje.

Topljenje snijega je obično jedina mogućnost ovdje da se dosegnu potrebne količine vode za piće. Međutim, rijetko tko ovdje zna da voda dobivena topljenjam snijega ne sadrži nikakve minerale. Čak i ako piješ veliku količinu takve vode, to može biti vrlo opasno za zdravlje. Stoga se mineralne tablete moraju dodati vodi. Ako nema, može se dodati mliječni prah ili barem neka trava. Neće biti pogrešno napomenuti da je završni proizvod voda s vrlo zanimljivom bojom i okusom. Ali sigurno kada je osoba doista žejna, to je bolje od piva! Nagrada za teško putovanje je sigurno lijep pogled na okoline planine.

I konačno dolazi Kapetanovo jezero, koje nudi mogućnost divnog kupanja. Čovjek ima kuću tamo, i mali dućan u njoj. Kratko rečeno - luksuz. Čini se da čak i tele čeka našu dolazak...

Od Kapetanovog jezera idemo do kaniona Mrtvice, s izvanrednom, lijepom i čistom rijekom. Svatko koristi drugu mogućnost, da se dobro okupa i uživu u čistoj vodi rijeke.

I ponovno idemo po vrhovima planina. Prvo, naravno, opraćamo se od rođaka mog prijatelja, beogradskog novinara Bud Bukilića, koji žive u gradu Liješnje.

Idemo osvajati drugi nezaboravan vrh - Tali (2.063), koji se može vidjeti iz automobila sa puta prema Bijelom Polju, blizu Mioske. Sa vrha Talija se vidi Sinjajevina, koja je gotovo direktno preko puta. Nismo tada znali da ćemo sa tih vrhova, sa kojih vidimo divnu panoramu, morati nositi jednu osobu čija je koljena ozlijeđena skalom.

Tada smo samo znali da moramo silaziti, u dolinu Moraće, kroz koju vodi put od Mioske do Šavnika i ponovno penjati se, ali ovaj put gore na Sinjajevinu. Ovo područje, do 70-ih godina prošlog stoljeća, kada je put konačno prošlijeđen, bilo je najizoliranije područje u Crnoj Gori. Upravo zbog toga je američki etnolog Christopher Boehm izabrao to mjesto u šezdesetima prošlog stoljeća, da prouči među lokalnim stanovnictvom - Gornjomoračansku krv osvetu. (Knjiga: "Krvna osveta u Crnoj Gori" Christopher Boehm)

I ovdje, sa lijeve strane, već možete vidjeti put do Šavnika. Sa desne strane je glavni put do Bijelog Polja, a između njih je most preko Mioske. Pogled je sa 2.000 metara nadmorske visine. Veličanstven i fantastičan!

Jedan dio naše ekipe ostaje u katunu Ropusnica.

Taj dio naše ekipe pokušava vratiti gostoprimstvo čobanima. Barem su ostavili malo planinskog jela na putu za pijetlove...

I dok se četvorica najhrabrijh bore na Sinjajevini, ostali idu oko ovog izvanredno lijepog područja, prema vrhu Vojnovca.

A Sinjajevina? Najveći dio njega je divan i miran. Kao katun Ječmen do iznad Lipova, gdje se, prema riječima lokalaca, tokom Drugog svjetskog rata jednom nalazila glavna baza Draže Mihailovića. Ova slika je iz 1998. godine, kada put do vrha još nije bio otvoren. Kasnije su stanovnici ovog mjesta, nakon mnogih godina i obećanja, konačno ostvarili - kraj puta.

Najveći dio Sinjajevine su pašnjaci i ravnice. Malo ga narušava. Ako bi bilo odgovarajućih putanja i infrastrukture, ova planina bi mogla biti pravi raj za čobane.

Međutim, mali jugoistočni dio su pravi vrhovi - Babin zub (2227) i Sto (2457).

Na Babinu zubu smo se penjali gotovo do vrha. Pošto nismo imali nikakvu planinsku opremu, nismo se ni usudili da savladamo te posljednje metre.

Najgore je počelo tek kada smo počeli silaziti sa ovih stjena, ispod vrha Torina (1993).

Nakon što je nesretan kamen ozlijedi našeg prijatelja, morali smo mukotrpno izvlačiti prema glavnom putu najkraćim mogućim putem. Iako je kako vrana leti ukupna distanca manja od četiri kilometra, silazak je izuzetno spora i kompliciran. Teren je strm i teško, što je teško savladati bez kvalitetnih planinskih karata. U situacijama poput ove, meni najviše pomaže što imam barem nekoliko starih karata koje je koristila bivša JNA (Jugoslovenska narodna armija)... To su mjesta gdje nema čobana, a gdje nema čobana - nema ni staza. Zato je naša silazak do Mioske trajao skoro cijeli dan. Zahvaljujući mom dobrom prijatelju Izu Gušmiroviću iz Bijelog Polja, brzo smo u Bijeljopoljskoj bolnici dobili svu moguću pomoć. Srećom, sve je bilo bez posljedica. Evo kako je izgledalo naše putovanje prije dvije godine.

Matyáš ZRNO Prag, Češka Republika (Autor je potpredsjeditelj Udruge prijatelja Crne Gore u Češkoj Republici)