Postoji trenutak, kad se dolazi preko rta iz Kamenova, kada se Pržno odjednom sklopi ispod tebe: tijesan polumjesec crvenih krovova i sivog kamena na samoj vodi, kratka žalo od šljunka, drvene barke na vezovima i mala crkva iznad zaliva. Izgleda kao scenografija za jadransko ribarsko selo, što je gotovo tačno ono što jeste — osim što barke i dalje love, porodice su i dalje one stare, a riba na terasama jutros je bila u moru. Na rivijeri koja je gotovo sve zamijenila za hotelske krevete, Pržno je posljednji cjeloviti prizor.
Paštrovski kamen
Pržno leži u istorijskom srcu Paštrovića, plemenske zajednice koja je vjekovima držala ovu obalu, i njegova arhitektura je čisto paštrovsko primorje: niske kamene kućice, neke stare stotinama godina, sazidane rame uz rame protiv mora i vjetra, sa velikim manastirom Praskvica na padini u zaleđu i Svetim Stefanom iza sljedećeg rta. Nikad nije bio grad — nikad ni veliko selo — samo porodično sidrište koje je raslo koliko mu je uvala dozvoljavala, a onda, što je presudno, stalo.
Poslije Drugog svjetskog rata, mir ovoga sela privukao je neočekivanu koloniju: slikare i pisce iz cijele Jugoslavije, koji su dolazili zbog svjetlosti i tišine, i nastavili da dolaze. Ovdje su radili umjetnici poput Mila Milunovića i Marka Čelebonovića, a selo je dobilo nadimak „Saint-Tropez jugoslovenskog slikarstva” — Saint-Tropez isključivo u smislu slikara na obali, ne jahti. Poređenje važi i na još jedan način: oba mjesta duguju svoj opstanak tome što su ih voljeli ljudi s okom za ono što ne bi śmjelo da se mijenja.
Večera nad vodom
Slava Pržna danas počiva na jednom savršenom sklopu: konobskim terasama sagrađenim direktno nad morem. U Konobi More, smještenoj u kamenoj kući za koju se kaže da je stara oko pet vjekova, drvena terasa visi nad vodom, pa riba s roštilja stiže uz zvuk mora tačno ispod tvoje stolice. Nekoliko vrata dalje, Konoba Langust ima svoje ribarske barke i služi ono što one donesu — škampe po kojima nosi ime, cijelu ribu na kilo, crni rižoto — dok Blanche nudi verziju s bjeljim stolnjakom na istoj obali. Geometrija je suština: u Pržnu se rastojanje od mreže do roštilja do stola mjeri u metrima, a pogled sa svakog stola je zaliv koji je dao večeru.
Rezultat je, u ljetnu večer, jedno od velikih jednostavnih iskustava crnogorskog primorja — svjetla na vodi, barke koje se njišu na sidru, žamor desetak jezika duž pedeset metara terase. Nije neotkriveno, i nije jeftino po lokalnim mjerilima. Naprosto je — kako treba.
Resort gore, selo dolje
Nevjerovatna očuvanost Pržna duguje nešto geografiji, a nešto susjedima. Uvala je mala i stisnuta rtovima, bez mjesta da se hotelski šetalište rasprostre. A zemlja koju bi gradnja mogla uzeti već je bila zauzeta: tačno iznad sela stoji Maestral Resort & Casino, veliki hotel i kockarnica ove rivijere, a iza rta pruža se pošumljeno kraljevsko imanje Miločer, nekadašnje ljetno dobro jugoslovenske kraljevske porodice, gdje gradnja nikad nije dolazila u obzir. Maestral je upio turističke autobuse i kockarsku publiku na brdu; park je zapečatio obalu dalje; a selo između njih ostalo je u mjeri ribarskog naselja — nekoliko kaleta, jedna plaža, jedna crkva, bez prostora i bez potrebe za više.
Sama plaža je skromna — dvjestotinjak metara krupnog pijeska i sitnog šljunka, sa ležaljkama u sezoni i čuvenom bistrom vodom — plus male kamene uvalice pod borovima prema Miloočeru za one koji radije plivaju sa stijena. Iza plaže, stare maslinjačke terase penju se prema manastiru Praskvica, dostupnom kratkom strmom stazom svakome ko želi da zamijeni miris pečene ribe za tamjan i osam vjekova paštrovske istorije.
Na šetnji
Za pješake, Pržno je nagradna dionica. Obalska ruta iz Budve stiže preko rta Kamenovo, spušta se kroz selo i nastavlja oko rta u borove parka Miločer prema Svetom Stefanu — vjerovatno najljepši kilometar cijele obale. Selo drži svoju dionicu Šetnje sedam zaliva, i baš je to mjesto koje treba pogoditi za ručak ili za posljednji zlatni sat, kada kamen postane boje meda a terase se popune.
Posjeta. Pješice se do Pržna stiže obalskom šetnjom — iz Kamenova preko rta obalskim putem, ili sa Svetog Stefana kroz park Miločer, za dvadesetak minuta ravne staze u sjenci borova. Selo i plaža slobodni su za šetnju; ležaljke se plaćaju u sezoni, a stolove na terasama More, Langusta i Blanchea najbolje je rezervisati unaprijed u julu i avgustu, uz cijenu cijele ribe po kilogramu. Dođi u sumrak ako dolaziš samo jednom: prizor — barke, kamen, svjetlost lampi na vodi — tada je najljepši.
