Svaki grad na Jadranu ima svoju razglednicu. Kotor ima svoje bedeme, Perast svoja ostrva, a Budva — grad sa 2.500 godina istorije, utvrđenom citadelom i nekim od najpoznatijih plaža u Montenegru — ima vitku bronzanu djevojku koja balansira na jednoj nozi na stijeni iznad mora. Mala je, nema nikakvu putokaznu tablu i nema naplatnu kućicu. Pa ipak, svako ljetnje veče zateći ćete strpljiv red ljudi koji čekaju da se popnu na njenu stijenu, a ona je, po opštem mišljenju, najfotografisanija stvar u Budvi.
Mještani je zovu Budvanska igračica — Budvanska igračica — dok posjetioci obično kažu Balerina, a cjepidlake primjećuju da ne nosi tutu i da drži pozu bližu gimnastici nego baletu. Stoji na prirodnoj stijeni na samoj obali, na śetnoj stazi koja vodi od bedema Starog grada prema plaži Mogren, sa citadelom i planinama iza sebe. Ta pozadina je tajna njene slave: sa malene šljunkovite uvale pored staze, jedna jedina fotografija hvata igračicu, more i cijelu siluetu stare Budve odjednom.
Vajar, gimnastičarka i jedna poza
Skulptura je djelo jugoslovenskog vajara Gradimira Aleksića, koji je bronzu postavio na stijenu 1965. godine, u vrijeme kada je Budva od malog utvrđenog gradića prerastala u prijestonicu montenegrinskog turizma. Kaže se da je Aleksić figuru modelovao prema Olgi Kalivodi, mladoj gimnastičarki iz Novog Sada, što objašnjava atletski luk poze — jedna noga ispružena unazad, ruke povučene nazad, brada podignuta prema horizontu. Naga je, pribrana i zauvijek uhvaćena usred pokreta, kao da je zaustavljena pola sekunde prije skoka koji nikada ne dolazi.
Legenda o djevojci koja čeka
Pitajte tri čovjeka u Budvi šta skulptura znači i dobićete tri priče, ali ona kojoj se svi vraćaju najstarija je. Djevojka iz Budve bila je vjerena za mladog moreplovca koji je otplovio da zaradi dovoljno novca da se vjenčaju. Njegov brod se nikada nije vratio. Djevojka nije htjela da povjeruje da je izgubljen, i svakog jutra silazila je na ovaj dio obale da gleda u more i traži njegovo jedro. Čekala je do kraja života, a grad je pamtio njenu vjernost dugo pošto je zaboravio njeno ime.
Aleksićeva igračica postala je spomenik tom čekanju. Zato je okrenuta ka otvorenom moru, a ne ka gradu, i zato se skulptura tiho pretvorila u svetilište zaljubljenih. Običaj je — niko ne umije tačno reći kada je počeo — da se skulptura protrlja za sreću. Njeno koljeno, ruka i stopalo uglačani su do sjajnog zlata decenijama nadanih dlanova. Parovi je dodiruju zajedno; vjerovanje kaže da je sreća najjača ako ste zaljubljeni, a najjača od svega ako nekoga čekate.
Zašto baš ovo mjesto
Stijena igračice nalazi se na jednoj od najljepših kratkih śetnji u Montenegru. Od jugozapadne kapije Starog grada, popločana staza vijuga ispod bedema, pored male plaže Ričardova glava, i dalje uz liticu prema plažama Mogren I i Mogren II, blizanačkim pješčanim uvalama koje su najomiljenije budvanske plaže. Skulptura označava sredinu puta. Ujutru je staza tiha, a svjetlost meko pada s vode; u sumrak bronza blista, a red za fotografisanje postaje dug. Tokom zimskih nevremena, talasi se prelivaju preko stijene, i igračica nestaje u pjeni pa se ponovo pojavljuje, i dalje u ravnoteži — što će vam mještani reći da je upravo ono što ona i jeste.
Ta joj je otpornost bila potrebna. Skulptura stoji bez ograde nekoliko metara iznad otvorenog mora, i tokom šezdeset godina preživjela je oluje, so i pažnju nekoliko miliona turista koji su se na nju penjali. Ostala je tamo gdje ju je Aleksić postavio, nepomjerena, jedno od rijetkih umjetničkih djela igdje koje smijete — štaviše, treba — da dodirnete.
Između bedema i plaže
Balerinu je najbolje razumjeti kao dio obalne śetnje koja povezuje Budvu u cjelinu, od Mogrena pod liticama, pored Starog grada i marine, pa dalje duž velikog luka Slovenske plaže. Cijela ta obala — i mjesto igračice na njoj — jedna je od uvodnih scena etape kroz Stari grad Budvu na śetnji Sedam zaliva, koja počinje među mletačkim bedemima nekoliko minuta od njene stijene i nastavlja se duž rivijere, od zaliva do zaliva.
Zastanite kraj nje na trenutak prije nego što napravite fotografiju koju svi prave. Legenda koju nosi legenda je pomorskog grada, a Budva je vjekovima bila pomorski grad prije nego što je postala ljetovalište. Mala bronzana djevojka koja gleda u horizont i čeka brod koji se nikada ne vraća govori o starom Jadranu više nego što uspije većina muzeja.
Posjeta. Skulptura je besplatna i dostupna u svako doba, na obalnoj stazi između budvanskog Starog grada i plaže Mogren — oko pet minuta pješke od morske kapije Starog grada, pored Ričardove glave. Staza je popločana, ali izložena; preskočite je po nevremenu, kada talasi mogu preplaviti stijenu. Dođite u prvo svjetlo za praznu fotografiju ili sat prije zalaska sunca za najtopliju svjetlost — i očekujte kratak, dobroćudan red u julu i avgustu.
