Montenegro.com nastavlja sa serijom intervjua sa poznatim ljudima i dijasporom. Ovaj put imamo čast da vam predstavimo našeg izvrsnog prijatelja iz dalekog Japana. Rajko Bošković je crnogorski umjetnik koji već dugi niz godina živi i stvara u Japanu, u dalekom sjevernom dijelu zemlje, u gradu Asahikavi. Rajko Bošković nije samo izvanredan umjetnik, već i jedinstven „ambasador" Crne Gore i njene kulture na Dalekom istoku. Zahvaljujući Rajku, mnogi ljudi u Crnoj Gori i dijaspori koji su godinama pratili njegove aktivnosti i rad imali su priliku da upoznaju potpuno novi svijet i nauče mnogo više o tome šta Japanci zapravo znaju o Crnoj Gori i kako nas uopće vide. Posebno mjesto zauzima priča o Rajkovim ledenim figurama kao jedinstvenom umjetničkom izrazu i mnogim drugim njegovim uspjesima kao istinskog predstavnika područja kojem po rođenju pripada. Rajko Bošković je završio osnovnu školu u Nikšiću, zatim je otišao u Herceg Novi, gdje je pohađao poznatu umjetničku školu, nakon čega odlazi u Beograd, gdje je završio akademiju za umjetnost i počeo da putuje po cijeloj Evropi. Narednih godina izlaže u Parizu, Frankfurtu, Veneciji, Pragu i mnogim drugim gradovima. Godine 1993. njegov životni put ga je odveo u Japan, gdje je ostao do danas i svojim djelima značajno afirmisao ne samo sebe već i zemlju iz koje potiče.

Jeste li bili učenik poznate hercegnovske umjetničke škole? Kada i gdje je zapravo započela vaša umjetnička karijera? Otkad se prvi put sjećam sebe, što bi bilo negdje oko četvrte godine, osjećao sam stalnu potrebu da nešto nacrtam ili napravim, od bilo kojeg materijala. Crtao sam ugljenom, koji sam uzimao iz ognjišta, od sagorjelog drveta, svugdje gdje se mogao vidjeti trag, to jest linija — po zidovima, kamenim pločama, deblu stabla i Bog zna čemu još. Osim crtanja, zaista sam volio praviti figure od gline, a srećom po mene, odmah pored naše stare kuće bilo je iskopina, gdje sam proveo veći dio svog djetinjstva. Umjetnička škola „Savina" u Herceg Novom bila je pravo mjesto za učenje umjetničkog opstanka i svega onoga što vas kasnije čeka u životu. Za nju se govori da je bila „poznata", i zaista je bila posebna u svakom pogledu. Herceg Novi je tih godina bio grad u kojem je živio veliki broj vrhunskih slikara, muzičara, pisaca i drugih poznatih ljudi. Umjetnička škola je uvijek bila u centru pažnje kulturne javnosti. Mi smo cijelom gradu davali poseban duh i živost. Povremeno smo imali ekscentrične, dobronamjerne ispade, ali dobronamjeran i kulturan Bokelj je uvijek imao simpatije i tolerancije prema nama umjetnicima. Nije bilo međusobnog razdora, niti smo mi mogli bez Bokelja, niti su oni mogli bez nas. Kada sam otišao iz Herceg Novog da se školujem u Beogradu, mislio sam da će to biti samo tokom mog školovanja, i da ću se zatim vratiti i živjeti tamo zauvijek. Sa sobom sam ponio cijelu Boku, sve njene ljepote, sve zore i suncem obasjane pejzaže.

Vi ste čovjek sa izuzetno bogatim životnim iskustvom, izlagali ste u mnogim evropskim i svjetskim metropolama i iza sebe imate veoma dugu i uspješnu umjetničku karijeru. Šta smatrate svojim najvećim uspjehom do sada, koji je to trenutak u toku vaše umjetničke djelatnosti ostavio na vas najveći utisak? Prvu nagradu za sliku dobio sam 1968. godine, na umjetničkoj izložbi „Varaždinsko proljeće" za sliku „Vijetnam", a posljednju u gradu Saporu za sliku „Razgovor vukova" 2004. godine. U vremenu između tih nagrada dogodilo se mnogo toga, a moje omiljene, kada je riječ o slikanju, sigurno su dvije izložbe u Metropoliten muzeju u Tokiju. Tada je moj san postao stvarnost. Gledajući svoje slike u lijepoj Metropoliten galeriji, mislio sam kako se svaki san može ostvariti, ako se postavi cilj. Sjećam se kako sam bio prestrašen od velikog uzbuđenja, treptao sam toliko da mi je čak postalo neprijatno.

Živite u dalekom sjevernom dijelu Japana, kakvi su uslovi za stvaranje i uopće za život umjetnika kao što ste vi u takvim prirodnim uslovima i okruženju? Živio sam u Tokiju dvije godine. To je nevjerovatno zanimljiv grad, to jest mravinjak, gdje se sve kreće, ništa ne stoji mirno, svi rade nešto istovremeno, na tri nivoa: pod zemljom, na zemlji i iznad zemlje. To je grad u kojem se moraš nečemu diviti na svakom koraku. Sve je tako drugačije od evropskih gradova, tako da se jedva može naći mala sličnost. Tokio nije pogodno mjesto za stvaraoca, naprotiv, tako veliki grad je pomalo gušeći, i teško je dobiti snagu koja je neophodna da se napravi nešto dobro. Često sam čuo od kolega slikara da je sjeverno japansko ostrvo Hokaido rajska lokacija za slikare i sve kreativne ljude. Čuo sam da postoje dva gradića, jedan je Asahikava — grad slikara, a drugi Higaši-kava — grad fotografa. Rekli su da su zime veoma hladne, jer je tu Sibir preko puta, da snijeg pada svakodnevno, da medvjed i lisica izlaze na put i zaustavljaju automobil tražeći nešto da pojedu. Jelen je poludomaća životinja koju su toliko voljeli da je japanska vlada donijela zakon da se naprave velike ograde gdje bi mogli biti, jer predstavljaju strašnu prijetnju za saobraćaj. Ovo ostrvo se naziva „Rub svijeta" ili „Kraj svijeta", jer je život u polarnom krugu zaista kao život izvan planete Zemlje. Tek prije sto godina Japanci su osvojili ovo ostrvo. Inače, ovdje je oduvijek živjelo pleme „Ajni". Njihova nošnja i običaji strašno su slični onima američkih Indijanaca. Veoma sam se sprijateljio sa njima i često idem kod njih da sjedim, da palim lulu prijateljstva i razumijevanja.

Vi ste jedan od vodećih svjetskih stvaralaca kada su u pitanju figure od leda, ta tehnika je nešto potpuno nepoznato u krajevima odakle dolazite, možete li nam malo reći kako ste počeli da stvarate od leda? Imao sam sreću što se te godine održavalo Svjetsko prvenstvo u vajanju u ledu. To se održava kao dio Festivala snijega, što je odlika ostrva gdje sada živim, jer privlači veliki broj turista, budući da se ostrvo isključivo bavi turizmom, kako ljeti tako i zimi. Pravljenje skulptura od leda prvo je počelo u ovom gradu gdje sada živim, Asahikavi (Jutarnja rijeka). Bogati hotelijeri nisu štedjeli novac da ledom naprave svjetsku atrakciju, pa su pozvali poznate svjetske vajare, koji su napravili zaista fantastične tvorevine od novog materijala. Da bi se učestvovalo u tom takmičenju, mora se proći određena provjera, to jest kvalifikacije. Kroz neke sretne okolnosti, našao sam se jednog februarskog jutra na centralnom Trgu Grac sa deset blokova leda. Trebalo je izvesti vajanje, a vrijeme je bilo ograničeno na 48 sati. Dakle, radi se neprekidno i noću, a temperatura je obično danju oko -15C, dok noću pada na -40C. Za spajanje ledenih blokova voda se koristi kao ljepilo koje dodirom leda spaja blokove tako da se ne mogu razdvojiti. „Ljubav u ledu" bila je moja skulptura koja je dobila najviše bodova. Bio sam veoma prijatno iznenađen jer to nisam očekivao. Ali to je samo nagrada; ono što je mnogo važnije jeste to što sam se zaljubio u vajanje u ledu. Otkrio sam sposobnost koju sam imao kao dijete dok sam vajao figure od gline. U posljednjih deset godina napravio sam veliki broj skulptura. Sezona vajanja u ledu počinje u decembru i traje do kraja februara. Led je božanski, nebeski materijal. Takvu čistoću, takva prelamanja svjetlosti ne mogu se stvoriti ni u jednom drugom materijalu. Led je spolja gledano najsličniji kristalu, ali ima mnogo drugih specifičnosti koje ljudi koji nisu vajali u ledu teško mogu razumjeti. Potrebno je dosta iskustva da se led u potpunosti savlada. Prvo što je potrebno jeste da vajar postane jedno sa ledom, da ga razumije do krajnosti, i nakon toga sve ide lakše. Odjednom sam imao dovoljno uspjeha sa ledom. „Ljubav u ledu" (prva nagrada), „Sokol's Rock" (posebna nagrada francuske Akademije), „Grad od leda" (nagrada), „Savršena forma" (posebna nagrada) — bilo je još mnogo toga, ali sam izdvojio najomiljenije. Život mojih ledenih ljepota veoma je kratak. Kada prvi zraci sunca padnu na njih, umiru pred mojim očima. Polako se rastapajući, kristalno čisti, dižu se ka nebu praveći oblak koji će nastaviti da kruži po ogromnim prostranstvima. Postoji muzej na obližnjem brdu ledenih skulptura, mogao bih da ostavim ledene ljepote tamo, ali ja radije volim da ih ostavim na nebu. Moje je mišljenje da umjetnost ne treba da bude zarobljena u muzejima kao u nekim zatvorima.

Često govorite o Crnoj Gori i učinili ste mnogo za to da japanska javnost nauči više o našoj zemlji, recite nam kako Japanci uopće vide Crnu Goru, koliko je dobro poznaju, koje su po vama mogućnosti za proširenje saradnje u svim oblastima između Crne Gore i Japana? Već sedam godina povremeno radim u odjeljenju za edukaciju ministarstva kulture u Asahikavi. To odjeljenje za kulturu angažuje ljude iz različitih zemalja kako bi na autentičan način predstavili svoju zemlju ovdašnjim studentima na fakultetima i u školama. Te lekcije su obično dva puta mjesečno, i traju dva školska časa. To je bila odlična prilika za mene da upoznam japansku publiku sa mojom zemljom Crnom Gorom. Razgovori sa studentima znaju biti tako zanimljivi da često žalim što ne traju duže. Prošlog mjeseca sam imao jednu takvu lekciju na Medicinskom fakultetu u gradu Saporu. Bio sam impresioniran kada sam vidio naslov „Dobrodošli u Crnu Goru" napisan na velikoj tabli, baš tako je bilo napisano. Lekciju sam osmislio tako da studenti prvo kažu šta znaju o Crnoj Gori, a zatim o tome razgovaramo. Studenti imaju pristup svim podacima preko interneta. Ono što ih je posebno zainteresovalo bila je historija i tradicija crnogorskog naroda. Bili su impresionirani crnogorskom narodnom nošnjom, koju sam im pokazao na video-snimku, zatim geografijom i prirodnim ljepotama. Kada smo sve to obradili i pogledali, onda je došlo vrijeme za politiku. Kada me je jedan student pitao koliko stanovnika ima Crna Gora, rekao sam mu da je to kao pola grada Sapora. Došlo je do prepirke, jer su mislili da sam nešto pogriješio. Tada je jedan od studenata rekao: „Dakle, tolika zemlja je mogla da uđe u rat sa Japanom." „Da, u to vrijeme Crna Gora je bila nezavisna država, tako da je mogla da uđe u rat sa drugom zemljom; mir između naših zemalja nikada nije potpisan, jer je Crna Gora izgubila svoju suverenost, te Japan više nije imao s kim da potpiše mir." (Ovo objašnjenje dobio sam od ministra inostranih poslova Japana.) „Je li tačno da je crnogorski junak mačem posjekao poznatog japanskog samuraja?" „Da, to je tačno, i desilo se u Rusko-japanskom ratu." Čudesno je koliko su ovi momci ozbiljni, pripremili su ovaj razgovor. Koliko tačnih informacija imaju! Japanci su najpismeniji narod na svijetu (ovo je zvanična informacija, nije moj stav). Desilo mi se na mojoj izložbi da je jedan Japanac ušao u galeriju i s vrata rekao: „Bože, pomozi junaku Crne Gore", i nastavio da govori tako autentično da sam se zastidio načina na koji ja sâm govorim. On zna više o crnogorskom jeziku nego što znaju mnogi Crnogorci. Mogao bih očekivati svašta, ali eto, na „Kraju svijeta" neko govori moj jezik bolje od mene — nikada ne bih sanjao da se to dogodi. Nakon sedam godina iskustva u kontaktu sa studentima, i razgovora sa drugim nasumičnim sagovornicima, nalazim da postoji veliko interesovanje ljudi koji bi posjetili Crnu Goru. Mislim da bi japanski turisti preplavili našu obalu i planine i sva mjesta. Ono što ih za sada najviše sprečava jeste strah i nesigurnost kada pomisle na putovanje tamo. Japance ne zanima cijena, to im nije problem, zanima ih sigurnost, preciznost u svemu, i tako dalje, na svakom mjestu. Velika sličnost između Japanaca i Crnogoraca ogleda se ponajviše u karakteru. Imaju duboko usađen osjećaj pravde, osjećaj držanja date riječi, kao i osjećaj odbrane svoje zemlje po cijenu vlastitog života.

Prije nekoliko godina ovdje u gradu imao sam malu prezentaciju moje Crne Gore. Grupa ljudi koji dosta znaju o našoj zemlji pomogla mi je da u centru grada postavim šator na ulici i da prolaznicima objasnim sve što ih zanima o Crnoj Gori; interesovanje je bilo nevjerovatno veliko. Gordan Stojović www.montenegro.com