Skrenuli smo lijevo od Virpazara, na maleni uski put sa rubovima zaraslim u travu. Put je vodio, kako je pisalo na rukom ispisanom znaku, do Rijeke Crnojevića. Pomalo skeptični, počeli smo se penjati gledajući prema Virpazaru i Crnici.

Nakon deset minuta opuštajuće vožnje kroz gustu šumu, na stazi idealnoj za zaljubljenike u biciklizam, odmah iza zavoja pred nama se pojavilo jezero i fantastičan osjećaj potpunog mira i sklada. Nikoga na kilometre, priroda u svoj svojoj raskoši.

A onda, iza jednog od bezbroj zavoja, pojavio se prvi znak civilizacije, malo mjesto na obalama jezera, lijepe stare kamene kuće i vinogradi.

Onda opet šuma, put i mi. Ponekad bismo se zaustavili, ugasili motor da bismo u miru osluškivali prirodu. Jezero opet.

Vjetar je nježno puhao, donoseći sa sobom toliko potreban dah svježine.

Onda se opet javljaju naselja, vinogradi, voda, pitome životinje.

A onda, mostovi. Rijeka Crnojevića.

Prošetali smo malo duž lijepe obale.

A onda smo krenuli kući. Još jednom smo pogledali prema rijeci i jezeru.

Na povratku smo zastali na litici, gledajući kako prekrasni brežuljci ispraćaju sunce.

Gordan Stojović, Montenegro.com