Skrenuli smo lijevo od Virpazara, na malom uskom putu sa rubovima prepune trave. Put je vodio, kako je bilo napisano na rukom pisanom znaku, do Rijeke Crnojevića. Malo skeptično, počeli smo penjati se gledajući prema Virpazaru i Crnici.

Nakon deset minuta opuštajuće vožnje kroz gust šumu na stazi idealnoj za entuzijaste biciklizma, odmah oko zavoja pred nama se pojavio jezero i fantastičan osjećaj potpunog mira i harmonije. Nema nikoga za kilometre, priroda u svojoj punoj slavi.

A onda, iza jednog od bezbroj zavoja, pojavio se prvi znak civilizacije, malo mjesto na obalama jezera, lijepe stare kamene kuće i vinogradi.

Onda opet šuma, put i mi. Ponekad smo se zaustavili, ugasili motor da bismo slušali prirodu u miru. Jezero opet.

Vjetar je puhao nježno, donoseći sa sobom toliko potreban dah svježine.

Onda se opet javljaju mjesta, vinogradi, voda, pitomi životinje.

A onda, mostovi. Rijeka Crnojevića.

Napravili smo kratku šetnju duž lijepe obale.

A onda smo krenuli kući. Još jednom smo pogledali prema rijeci i jezeru.

Na povratku smo stali na litici, gledajući kako prekrasni brežuljci ispraćaju sunce.

Gordan Stojović, Montenegro.com