Skrenuli smo lijevo od Virpazara, na malenu usku cestu obraslih, travnatih rubova. Cesta je vodila, kako je pisalo na rukom ispisanom znaku, do Rijeke Crnojevića. Pomalo skeptično, počeli smo se uspinjati gledajući prema Virpazaru i Crnici.

Nakon deset minuta opuštajuće vožnje kroz gustu šumu, stazom idealnom za zaljubljenike u biciklizam, odmah iza zavoja pred nama se pojavilo jezero i fantastičan osjećaj potpunog mira i sklada. Nigdje nikoga kilometrima uokolo, priroda u svoj svojoj raskoši.

A onda se, iza jednog od bezbroj zavoja, pojavio prvi znak civilizacije, malo mjesto na obalama jezera, lijepe stare kamene kuće i vinogradi.

Onda opet šuma, cesta i mi. Ponekad bismo se zaustavili, ugasili motor da bismo u miru osluškivali prirodu. Jezero opet.

Vjetar je nježno puhao, donoseći sa sobom toliko potreban dašak svježine.

Onda se opet javljaju mjesta, vinogradi, voda, pitome životinje.

A onda, mostovi. Rijeka Crnojevića.

Prošetali smo malo uzduž lijepe obale.

A onda smo krenuli kući. Još jednom smo pogledali prema rijeci i jezeru.

Na povratku smo zastali na litici, gledajući kako prekrasni brežuljci ispraćaju sunce.

Gordan Stojović, Montenegro.com