Isključivo za Montenegro.com po prvi put opisane su rute jedne od najneuseljenijih obalnih oblasti – Donjeg Grblja. Rajske plaže, zaboravljena sela, uski putevi i netaknuta priroda.
Od Kotora do Budve proteže se plodno Grbaljsko polje, nekadašnja glavna žitnica – ujedno najveća i najplodnija nizina Boke Kotorske. Desno od Jadranske magistrale (uključujući sva brda do obale) proteže se Donji Grbalj, a lijevo – od magistrale do podnožja Lovćenskog masiva – Gornji Grbalj.
U Grblju se nalazi 20 sela. U prošlosti se Grbaljska oblast dijelila na 4 opštine (sa Statutom iz 1427). Zbog svog hraniteljskog značaja, Grbalj je bio polje razmirica između Kotora, dukljanskih i zetskih vladara, Nemanjića, Turaka i Mletačana. Ipak je uspijevao da čuva makar djelomičnu nezavisnost. Veliki dio Grblja bio je metohija prevlačkog manastira (ostrvsko mjesto gdje je Sv. Sava osnovao prvu zetsku episkopiju, 1219).
Prije posjete cijelom Donjem Grblju kupili smo u jednoj od kotorskih knjižara kartu Grblja. Nije bila pretjerano detaljne, ali bila je zaista jedina na tržištu.
Kada već govorimo o kartama, najprecizniju mapu Boke Kotorske (Crna Gora) izradila je Geokarta, a postoje i Intersistemova, Mapina i druge (ne računajući vojne), uglavnom izvedene iz spomenutih.
I sada, koliko god karata pred sobom razvijali, niti jednu nismo našli koja bi bila posve precizna. Geokartina karta korektno bilježi obalne konture, položaje gradova i naselja, morske dubine i planinske vrhove, ali ne i sve sporedne puteve. Najgora od svih karata je upravo mapa Grblja, Gornjeg i Donjeg, ali joj je prednost u tome što preciznije od drugih, iako ne sasvim tačno, bilježi većinu poluostrvskih puteva uključujući i neke neasfaltne.
Prije nego što smo se upustili na put po Donjem Grblju terencem, sjetili smo se jedne od zaista mnogih suvislih rečenica genijalnog Predraga Matvejevića, koji u djelu »Mediteranski brevijar«, baš o kartama piše: »Zemlje koje nisu dale službeni položaj kartografiji ne bilježe velikih pomorskih pothvata«. Ta nas je misao trenutno transportovala u kotorski Pomorski muzej gdje po zidovima vise Koronelijeve karte, naše omiljene zalivske, stare, patinirane, ali opet ne izvedbom – naše gore list... Pa nam je došlo da malo i zabeštimamo, kakvi smo bili i ostali nikakvi kartografi: iako je XXI vijek nemamo preciznu kartu Boke!
Dakle, s kakvim-takvim kartama uputili smo se od Kotora prema jugu, jer nam je ideja bila sledeća: da se spustimo do skretanja prema (budvanskoj) plaži Jaz, i da putevima upisanim u Grbaljsku mapu obiđemo dobar komad poluostrva, te da se nakon obilaska vratimo u Kotor.
Od sada već čuvene plaže Jaz (ne samo po koncertima Rolingstonsa i Madone, već i po božanstvenoj veličini i ljepoti) kada se skrene desno, put dalje vodi do uvale Trsteno. Omeđena ljutim hridima, uvala Trsteno goste dočekuje pijeskom najsitnje granulacije, što je čudo! Pogled na uvalu sa puta koji nastavlja dalje, jednostavno je fascinantan. More je bijelo-zelene boje, i azurno plave, s povećanjem dubine. Ipak, pravo geografsko čudo nalazi se koji kilometar dalje – nekadašnji vojni zabran Platamuni. Danas je to plaža Ploče, jedinstvena na cijelom Crnogorskom primorju, po monolitnim kaskadama unutar čijih su prirodnih zasječaja napravljeni bazeni!
Tačno iznad Trstena, put se račva: jedan vodi preko luštičkih (donjogrbaljskih) sela Višnjeva-Glavata-Kubasa, a drugi preko Krimovice do kružnog puta koji obuhvata selo Zagoru, i dalje do Kovača, zaključno sa Kubasima. Od Kubasa se lijevo dolje može prema Glavatičiću ili direktno prema Pobrđu. U Pobrđu je opet raskrsnica: može se prema Vranovićima, pa ili do Bigova ili do Jadranske magistrale (za Tivat, Kotor, Budvu), ili se pak od Pobrđa može do Radanovića (na magistrali).
Takva je putanja ako se neko orijentiše po karti Grblja. Međutim, Geokartina karta svjedoči da se na mjestu ponad uvale Trsteno nalaze još i Kunjići, što smo i vidjeli iz terenca, a dalje i Popovići, i Maslovari i Čolani i Trešnjica i Ukropci i Lazarevići!
U svim ovim selima ne teče naše vrijeme. Nego je tamo vrijeme stalo, i po svemu što oko čovjek opaža, rijetki stari žitelji žive u nekom svom, vremenu pređašnjem. U kućama iz tog doba. Bez vode i danas, nego samo sa bitijernama. Stara domaćinstva živnu ljeti, vrate se sinovi i kćeri, i svi njihovi, bude i turista-robinzona, ali svi odlaze kad mine ljetna sezona, kad počnu jesenske kiše. Ostaju samo najzaljubljeniji u stari kraj, oni stari, sa sve manjim stadima koza, ovaca i krava. Tu se pravi doista dobar poluostrvski sir.
Geokartina karta bilježi po Donjem Grblju vrhove Svetog Srđa, Velju goru od 350 m i Gradište od 425 m, te planinu Strijekavicu, Ptičju glavu, Kosmač, Vučjak i Kupu, ovu posljednju sasvim pri rtu Platamuni. Sasvim loša karta Grblja ne bilježi niti jednu pravoslavnu crkvu, a Geokartina ih označava: Svetog Nikolu na hridi – ispod Krimovice (jednu od najmanjih crkava uopšte), jednu u selu Kunjići (odakle je bio nesrećni muž Peraštanke Jacinte koja je 25 godina vezla čuveni Goblen sve čekajući svoju ljubav uzalud), jednu u Zagori, jednu u Popovićima, jednu u Glavatama. Za crkvu Svetog Andrije ne vidi se kome pripada, da li Krimovici ili kome, zatim, tu je jedna u Lazarevićima, jedna u Kubasima, u Kovačima, u Pobrđu, u Vranovićima, i u Lješevićima. Putem smo vidjeli mnoge, i pretpostavljali da su mnoge i izostavljene sa svih karata, koliko crkava pa Donjem Grblju samo ima!
Kako god, iz uvale Trsteno skrenuli smo putem do plaže Ploče. Za plažu Ploče bi se moglo reći kako predstavlja bokokotorske Semiramidine viseće (turističke!) vrtove! Krajolikom dominiraju kamene gromade, specifično naslagane i u sažetosti jedne s drugima, nalik pločama. Naravno, stepenice vode sa svakog nivoa na onaj bliži moru, pa je i svaki prilaz lak. Restoran, bašta, pa i svaka druga civilizacijska ponuda jednostavno se podrazumijevaju. Sa Ploča puca jedinstven pogled, na dio Budvanske rivijere ili na otvoreno more kojim, tu i tamo, krstare ili prekookeanski brodovi ili jahte. Kao screen-saveri!
Otuda smo, sa rta Platamuni, skrenuli, kartom Grblja rukovođeni, do sela Krimovice. Selom dominiraju vikendaške kuće. Duž puta stare se kuće i ne primjećuju. Neke tamošnje građevine lijepo bi se pokazale da su uz samu pjenu. Uzak asfaltni put, parcele neobrađene zemlje i atmosfera, po svemu reklo bi se, koja i u sezoni vapi za boljim.
Iza Krimovice, bliže Zagori, nenadano, borovik. Bilježimo ga kao sitno botaničko odstupanje od sveopšteg pravila po kojem svuda unaokolo, dokle pogled doseže, caruje neprohodna mediteranska makija. U boroviku, pastoralno čudo. Manje stado ovaca. Parkirali smo terenca i udisali mirise pastorale. Jagnjići su skakutali, dok je strogi ovan-vođa rogovima ispitivao naše vozilo. Potom je ponosno odzvonio zvonom i nestao u šipražju. Čobana nismo vidjeli.
Dakle, nastavili smo dalje i, vozeći između starih međa sela Zagore, otkrili neobilježeni (na svim kartama!), neasfaltni put koji kroz špalir vikendica vodi do obale. Tu se naš terenac pokazao kao srećno izabrano vozilo: bio je poduhvat iz sela Glavatičića izbiti do uvale Žukovica.
Iskreno, po pričama koje smo čuli, živjeli smo u uvjerenju da je uvala Žukovica slikovitija. Ona jeste očaravajuća, i po tome što je jedna od rijetkih luštičkih obalnih luka, svakako je raritetna. Na jednom je mjestu raskrsnica. Može se lijevo, prema čistoj vali punoj talasa i nešto malo kuća. Vrati li se terensko vozilo do one raskrsnice i skrene li desno, nastaje pravi Chamel trophy: izuzetno loš put koji strijemi uzbrdo. Sa uzvišice vidi se zapjenušano more oko nedalekog rta Kalafata. Put dalje vodi opet do same obale, ili do trećeg prilaza žukovičkoj pjeni. Tu tek nema mjesta za okrenuti se, premda put nastavlja nenadano uzbrdo, ali kuda – to niti jedna od raspoloživih karata ne kazuje...
Dakle, trebalo nam je vratiti se do sela Glavatičića. Unaokolo je već počeo da pada mrak. Sitni psi šakali počeli su se oglašavati iz niske šume makije, i samim tim sloviti o službenom sloganu Crne Gore – Wild beauty.
Ipak, izlokalno makadamom, a zapravo mediteranskim manje poznatim putevima, uspjeli smo se domoći sela Glavatičića te otud nastaviti do Pobrđa. Tu smo, u smiraj dana, bili privučeni svjetlošću iz crkve Svetog Jovana, s čak tri oltara: Svetog Petra, Svetog Jovana i Svetog Đorđa.
Kroz sada sasvim debeli mrak domogli smo se Radanovića, a otud je do Kotora bilo lako...
Mislimo da smo prvi koji su o ovom putu kroz staze Donjeg Grblja uopšte govorili.
Utvrdili smo i to da sve raspoložive karte na našem tržištu umnogome zaostaju za realnošću.
Sa posvjedočenim iskustvom zalivskih putnika, možemo na kraju dodati da je Predrag Matvejević itekako imao pravo kad je u remek-djelu »Mediteranski brevijar«, baš o kartama pisao ovako: »Zemlje koje nisu dale službeni položaj kartografiji ne bilježe velikih pomorskih pothvata«. Hm, ta nas je misao po drugi put trenutno transportovala u Pomorski muzej Boke Kotorske. Tamo po zidovima, istina, vise Koronelijeve karte, naše omiljene zalivske, stare, umetnčke, patinirane, ali opet ne izvedbom naše gore list...
Sa putopisnog đira po Donjem Grblju opraštamo se do slične kakve riječima opisane priče...
