Ekskluzivno za Montenegro.com po prvi put su opisane rute jedne od najnenaseljenijih primorskih oblasti – Donjeg Grblja. Rajske plaže, zaboravljena sela, uski putevi i netaknuta priroda.
Od Kotora do Budve proteže se plodno Grbaljsko polje, nekadašnja glavna žitnica – ujedno najveća i najplodnija nizija Boke Kotorske. Desno od Jadranske magistrale (uključujući sva brda do obale) proteže se Donji Grbalj, a lijevo – od magistrale do podnožja Lovćenskog masiva – Gornji Grbalj.
U Grblju se nalazi 20 sela. U prošlosti se Grbaljska oblast dijelila na 4 opštine (sa Statutom iz 1427). Zbog svog hraniteljskog značaja, Grbalj je bio polje razmirica između Kotora, dukljanskih i zetskih vladara, Nemanjića, Turaka i Mlečana. Ipak je uspijevao da sačuva makar djelimičnu samostalnost. Veliki dio Grblja bio je metohija prevlačkog manastira (ostrvsko mjesto gdje je Sv. Sava osnovao prvu zetsku episkopiju, 1219).
Prije posjete cijelom Donjem Grblju kupili smo u jednoj od kotorskih knjižara kartu Grblja. Ne pretjerano detaljnu, ali naprosto jedinu na tržištu.
Kada smo već kod karata, najprecizniju mapu Boke Kotorske (Crna Gora) izradila je Geokarta, a postoje i Intersistemova, Mapina i još neke (ne računajući vojne), uglavnom izvedene iz pomenutih.
I sad, ma koliko mapa pred sobom rastvorili, niti jednu nismo našli gdje bi bila posve precizna. Geokartina karta korektno bilježi obalne konture, pozicije gradove i naselja, morske dubine i planinske vrhove, ali ne i sve sporedne puteve. Najgora od svih karata je upravo mapa Grblja, Gornjeg i Donjeg, ali je njena prednost u tome što preciznije od drugih, iako ne sasvim tačno, bilježi većinu poluostrvskih puteva uključujući i neke neasfaltirane.
Prije negoli smo se na put po Donjem Grblju otisnuli terencem, sjetili smo se jedne iz zaista množine suvislih rečenica genijalnog Predraga Matvejevića, koji u djelu »Mediteranski brevijar«, baš o kartama piše: »Zemlje koje nisu dale službeni položaj kartografiji ne bilježe velikih pomorskih pothvata«. Ta nas je misao trenutno teleportovala u kotorski Pomorski muzej gdje po zidovima vise Koronelijeve karte, naše omiljene zalivske, stare, patinirane, ali opet ne izvedbom – naše gore list... Pa nam je došlo da pomalo i zabeštimamo, kakvi smo bili i ostali nikakvi kartografi: , iako je XXI vijek nemamo preciznu kartu Boke!
Ok, s kakvim-takvim kartama uputili smo se od Kotora ka jugu, jer nam je ideja bila ova: da pođemo do skretanja ka (budvanskoj) plaži Jaz, i da putevima upisanim u Grbaljsku mapu, obiđemo dobar komad poluostrva, te da se iza svega obilaska vratimo u Kotor.
Od sada već čuvene plaže Jaz (ne samo po koncertima Rolingstonsa i Madone, već i po Bogom danoj veličini i ljepoti) kada se skrene udesno, put dalje vodi do uvale Trsteno. Omeđena ljutim hridima, uvala Trsteno goste dočekuje pijeskom najsitnije granulacije, što je čudo! Pogled na uvalu s puta koji nastavlja dalje, naprosto je fascinantan. More je bijelo-zelene boje, i azurno plave, s porastom dubine. Ipak, istinsko geografsko čudo nalazi se koji kilometar dalje – nekadašnji vojni zabran Platamuni. Danas je to plaža Ploče, jedinstvena na cijelom Crnogorskom primorju, po monolitnim kaskadama unutar čijih su prirodnih usjeka napravljeni bazeni!
Tačno iznad Trstena, put se račva: jedan kraj ide preko luštičkih (donjogrbaljskih) sela Višnjeva-Glavata-Kubasa, a drugi preko Krimovice do kružnog puta koji obuhvata selo Zagoru, i dalje do Kovača, zaključno sa Kubasima. Od Kubasa se lijevo dolje može za Glavatičiće ili pravo ka Pobrđu. U Pobrđu je opet raskrsnica: može se prema Vranovićima, pa ili do Bigova ili do Jadranske magistrale (za Tivat, Kotor, Budvu), ili se pak od Pobrđa može do Radanovića (na magistrali).
Takva je putanja orijentiše li se namjernik po karti Grblja. Međutim, Geokartina karta svjedoči da se na mjestu ponad uvale Trsteno nalaze još i Kunjići, što smo i vidjeli iz terenca, a dalje i Popovići, i Maslovari i Čolani i Trešnjica i Ukropci i Lazarevići!
U svim ovim selima ne teče naše vrijeme. Nego je tamo vrijeme stalo, i po svemu što oko opaža, rijetki stari žitelji žive u nekom svom, vremenu pređašnjem. U kućama iz tog doba. Bez vode i danas, nego samo sa bitijernama. Stara domaćinstva živnu ljeti, vrate se sinovi i kćeri, i svi njihovi, bude i turista-robinzona, ali svi odlaze kad mine ljetna sezona, kad počnu jesenje kiše. Ostaju samo najzaljubljeniji u stari kraj, oni stari, sa sve manjim stadima koza i ovaca, i krava. Tu se pravi odista dobar poluostrvski sir.
Geokartina karta bilježi po Donjem Grblju vrhove Svetog Srđa, Velju goru od 350 m i Gradište od 425 m, te planinu Strijekavicu, Ptičju glavu, Kosmač, Vučjak i Kupu, ovu potonju sasvim pri rtu Platamuni. Sasvim loša karta Grblja ne bilježi niti jednu pravoslavnu crkvu, a Geokartina ih označava: Svetog Nikolu na hridi – ispod Krimovice (jednu od najmanjih crkava uopšte), jednu u selu Kunjići (odakle je bio nesrećni muž Peraštanke Jacinte koja je 25 godina vezla čuveni Goblen sve čekajući svoju ljubav uzalud), jednu u Zagori, jednu u Popovićima, jednu u Glavatima. Za crkvu Svetog Andrije ne vidi se kome pripada, da li Krimovici ili kome, potom, tu je jedna u Lazarevićima, jedna u Kubasima, u Kovačima, u Pobrđu, u Vranovićima, i u Lješevićima. Putem smo vidjeli mnoge, i pretpostavljali da su mnoge i izostavljene sa svih karata, koliko crkava pa Donjem Grblju samo ima!
Kako god, iz uvale Trsteno skrenuli smo putem do plaže Ploče. Za plažu Ploče bi se moglo da kaže kako predstavlja bokokotorske Semiramidine viseće (turističke!) vrtove! Krajolikom dominiraju kamene gromade, specifično naslagane i u sadejstvu jedne s drugima, nalik pločama. Dakako, stepenice vode sa svakog nivoa na onaj bliži moru, pa je i svaki prilaz lak. Restoran, bašta, kad i svaka druga civilizacijska ponuda naprosto se podrazumijevaju. S Ploča puca jedinstven pogled, na dio Budvanske rivijere ili na otvoreno more kojim, tu i tamo, krstare ili prekookeanski brodovi ili jahte. Kao screen-saveri!
Otuda smo, s rta Platamuni, skrenuli, kartom Grblja rukovođeni, do sela Krimovice. Selom dominiraju vikendaške kuće. Duž puta stare se kuće i ne primjećuju. Neke tamošnje građevine lijepo bi se šepurile i da su uz samu pjenu. Uzak asfaltni put, parcele neobrađene zemlje i atmosfera, po svemu reklo bi se, koja i u sezoni vapi za boljom.
Iza Krimovice, bliže Zagori, nenadano, borovik. Bilježimo ga kao sitno botaničko odstupanje od sveopšteg pravila po kome svuda unaokolo, dokle pogled doseže, caruje neprohodna mediteranska makija. U boroviku, pastoralno čudo. Omanje stado ovaca. Parkirali smo terenca i udisali mirise pastorale. Jaganjci su skakutali, dok je strogi ovan-predvodnik rogovima ispitivao naše vozilo. Potom je ponosno odzvonio zvonom i nestao u šipražju. Čobana nismo primijetili.
Ok, nastavili smo dalje i, vozeći između starih međa sela Zagore, otkrili neobilježeni (na svim kartama!), neasfaltirani put koji kroz špalir vikendica vodi do obale. Tu se naš terenac pokazao kao srećno izabrano vozilo: bio je poduhvat iz sela Glavatičići izbiti do uvale Žukovica.
Istini za volju, po pričama koje smo čuli, živjeli smo u uvjerenju da je uvala Žukovica slikovitija. Ona jeste očaravajuća, i po tome što je jedna od rijetkih luštičkih obalnih pošta, svakako je raritetna. Na jednom je mjestu raskrsnica. Može se lijevo, ka čistoj vali punoj talasa i nešto malo kuća. Vrati li se terensko vozilo do one raskrsnice i skrene li desno, nastaje pravi Chamel trophy: izuzetno loš put koji strijemi uzbrdo. S uzvišice vidi se zapjenušano more oko nedalekog rta Kalafata. Put dalje vodi opet do same obale, iliti do trećeg prilaza žukovičkoj pjeni. Tu tek nema mjesta za okrenuti se, premda put nastavlja nenadano uzbrdo, ali kuda – to niti jedna od raspoloživih karata ne kazuje...
Dakle, valjalo nam je vratiti se do sela Glavatičića. Unaokolo je već počeo da pada mrak. Sitni psi šakali počeli su se oglašavati iz niske šume makije, i samim tim sloviti o oficijelnom sloganu Crne Gore – Wild beauty.
Ipak, izlokanim makadamom, a zapravo mediteranskim manje znanim putevima, uspjeli smo se domoći sela Glavatičića te otud nastaviti do Pobrđa. Tu smo, u smiraj dana, bili privučen svjetlošću iz crkve Svetog Jovana, s čak tri oltara: Svetog Petra, Svetog Jovana i Svetog Đorđa.
Kroz sad sasvim debeli mrak domogli smo se Radanovića, a otud je do Kotora bilo lako...
Mislimo da smo prvi koji su o ovom putu kroz staze Donjeg Grblja uopšte govorili.
Ustanovili smo i to da sve raspoložive karte na našem tržištu umnogome zaostaju za realnošću.
Sa posvedočenim iskustvom zalivskih putnika, možemo na kraju dodati da je Predrag Matvejević itekako imao pravo kad je u remek-djelu »Mediteranski brevijar«, baš o kartama pisao ovako: »Zemlje koje nisu dale službeni položaj kartografiji ne bilježe velikih pomorskih pothvata«. Hm, ta nas je misao po drugipuit trenutno teleportovala u Pomorski muzej Boke Kotorske. Tamo po zidovima, istina, vise Koronelijeve karte, naše omiljene zalivske, stare, umjetničke, patinirane, ali opet ne izvedbom naše gore list...
S putopisnog đira po Donjem Grblju opraštamo se do slične kakve riječima opisane priče...
