Zlato ugledate prije nego što ugledate crkvu. Kad se Baru približavate iz gotovo bilo kojeg pravca, pozlaćene kupole Katedrale Svetog Jovana Vladimira hvataju sunce iznad krovova grada koji je inače sagrađen u praktičnom betonu decenija nakon zemljotresa. Prizor je namjerno upečatljiv — potpuno nova katedrala u drevnom srpsko-vizantijskom maniru i najveća pravoslavna crkva u Montenegru.
Priča stara hiljadu godina
Čovjek kojeg slavi umro je hiljadu godina prije nego što je ona podignuta. Jovan Vladimir vladao je Dukljom — ranosrednjovjekovnom kneževinom na čijoj se teritoriji najvećim dijelom prostire današnja Montenegro — od otprilike 1000. godine. Njegova kratka vladavina pala je usred velikog rata između Vizantije i Bugarskog carstva cara Samuila, a Duklja se našla između dvije vatre. Zarobljen od Samuila, Vladimir je dobio malo vjerovatan predah: carova kćerka Kosara zaljubila se u zatočenog kneza, a njihov brak — jedna od najstarijih zabilježenih ljubavnih priča na Balkanu — vratio ga je na prijesto kao carevog vazala i zeta.
Mir nije nadživio Samuilovu smrt. Godine 1016. uzurpator Ivan Vladislav namamio je Vladimira u carsku prijestonicu Prespu uz zakletvom potvrđenu garanciju sigurnosti. Prema srednjovjekovnoj hroničarskoj tradiciji, Vladislav je kao zalog poslao zlatni krst; Vladimir je odgovorio da Hristos nije umro na zlatu nego na drvetu i došao je tek kada su mu crkveni ljudi donijeli drveni krst na koji će se zakleti. Pogubljen je odsijecanjem glave pred crkvom u Prespi 22. maja 1016. godine, držeći krst koji su mu dali.
Poštovan kao mučenik gotovo odmah, Jovan Vladimir ubraja se među prve južnoslavenske svece i zaštitnik je Bara. Legenda živi na začuđujuće opipljiv način: krst koji se vezuje za sveca, generacijama čuvan u porodici Andrović iz Veljih Mikulića kod Bara, svake se Duhove nosi u procesiji na vrh planine Rumije — planine koja se diže neposredno iza grada. Vjera, pejzaž i sjećanje povezani u jednom godišnjem hodu.
Gradnja katedrale u dvadeset prvom stoljeću
Katedrala je građena između 2006. i 2016. i svečano osvećena 25. septembra 2016., uz učešće jerusalimskog patrijarha Teofila III u ceremoniji koja je okupila hiljade vjernika. Vrijeme je bilo znakovito: milenijum od mučeništva sveca.
Arhitektura govori srpsko-vizantijskim jezikom velikih srednjovjekovnih crkava — osnova upisanog krsta okrunjena kupolama — ali u razmjeri kakvu ovdje njeni graditelji nikada nisu pokušali. Crkva pokriva oko 1.350 kvadratnih metara, njena centralna kupola diže se do četrdesetak metara i nosi zlatni krst težak blizu 400 kilograma, a pozlaćene kupole čine je vidljivom daleko s mora. Unutra zidovi nose program živopisnih savremenih fresaka i mozaika: tradicionalna ikonografija izvedena rukama živih majstora, još uvijek svijetla na način koji stoljećima stare crkve mogu tek nagovijestiti. Unutrašnjost može primiti preko hiljadu vjernika, a o velikim praznicima ih i primi.
Stari svetac, novi grad
U položaju katedrale krije se tiha simetrija. Srednjovjekovni Bar — Stari Bar, gore u kršu pod Rumijom — napušten je nakon rata i zemljotresa, a moderni grad kraj luke jedva da je stoljeće i po star, ponovo obnovljen nakon razornog zemljotresa 1979. godine. Tako mlad grad ima malo spomenika. Katedrala mu daje jedan: mjesto na kojem najstarija barska priča, mučenički knez Duklje, stoji u središtu njegovog najnovijeg naselja. Kakva god bila vaša vjerovanja, korak iz blistavog mediteranskog sjaja u hladan polumrak obrubljen freskama jedan je od najupečatljivijih prijelaza koje grad nudi.
Posjeta
Katedrala se nalazi u modernom centru Bara, na kratkoj šetnji od marine prema unutrašnjosti i predstavlja lako usputno odredište na dionici kroz centar grada šetnje Kraljičina staza. Riječ je o aktivnom bogomolju: ulaz je besplatan, očekuje se pristojna odjeća (pokrivena ramena i koljena), a tokom bogosluženja cijeni se tišina — liturgija nedjeljom ujutro ujedno je i trenutak kada crkva ima najviše atmosfere. Fotografisanje unutrašnjosti se uglavnom tolerira izvan bogosluženja, ali ako ste u nedoumici, pitajte. Dođite ujutro zbog najboljeg svjetla na mozaicima, ili u sumrak, kada osvijetljene zlatne kupole blistaju iznad grada, a Rumija tamni iza njih.
