Bilo da je riječ o genetskoj predispoziciji ili o društvenim utjecajima, činjenica je da je u Crnoj Gori (odnosno: među Crnogorcima) umjetnost gotovo intuitivan način izražavanja. Čak i prije 20. vijeka - posebno na obali - slikarstvo je imalo svoje mjesto u crnogorskom društvu, no tek je između dva svjetska rata crnogorsko slikarstvo postalo zaokružena, mada nikada autarkična, kategorija.

Naime, u tom periodu cijela je generacija mladih crnogorskih slikara otišla u Beograd na studije, a odatle u evropske kulturne centre - prvenstveno u Pariz. Među njima su najpoznatiji (ali nikako jedini) i najvažniji za daljnji razvoj crnogorskog slikarstva Petar Lubarda i Milo Milunović. Petar Lubarda (1907 - 1974) Godine 1925. započeo je studije u školi za umjetnost u Beogradu, a već 1926. otišao je u Pariz gdje je povremeno učestvovao na grupnim izložbama. Prvu samostalnu izložbu održao je 1929. godine u Rimu. Godine 1937. učestvovao je na međunarodnoj izložbi u Parizu i dobio Veliku nagradu, a 1940. je dobio prvu nagradu na međunarodnoj izložbi u Hagu. Godine provedene u koncentracijskom logoru ostavile su trag na Lubardi. Crna Gora je njegova vječna inspiracija, ali nikada nije banalna vezanost za krv i tlo - već vrlo prepoznatljiva atmosfera i motiv, što se tumači i kao hommage Lubardi u jednoj sceni filma "Prašina" Milča Mančevskog. Lubarda je učestvovao u osnivanju prve umjetničke škole u Crnoj Gori, gdje je bio jedan od prvih učitelja. Godine 1951. otvorio je historijsku izložbu u Beogradu na kojoj je napustio socijalistički realizam. Milo Milunović (1897-1967) školovao se u Cetinju, Skadru, Monci, Firenci i Parizu. U Prvom svjetskom ratu pridružio se crnogorskoj vojsci, a od 1919. do 1922. boravio je u Parizu gdje se upoznao s Cézanneovim djelima. Godinu 1923. proveo je u Prčnju gdje je slikao freske u župnoj crkvi. Od 1924. do 1926. živio je u Zagrebu i izlagao u proljetnom salonu, zatim je otišao u Pariz i odatle u Beograd gdje je s dvojicom kolega osnovao Akademiju umjetnosti. Ovo je njegov impresionistički period, koji je ujedno i najplodniji u Milunovićevu djelu. Poslije Drugog svjetskog rata osnovao je umjetničku školu u Cetinju s Petrom Lubardom. Godine 1949. dobio je zvanje majstora u Beogradu i osnovao majstorsku radionicu, a njegova su djela dobila ekspresionistički prizvuk. Često slika mediteranske pejzaže i mrtve prirode s rakom, ribljom mrežom, ljudima i morem. Idealist, nikada zadovoljan sobom, dugo je radio na slikama i pravio mnogo skica za njih, ali je čak i tako ostavio iza sebe mnogo slika, fresaka i plakata. Između dva svjetska rata Crna Gora je, barem na nivou svoje kulturne elite, bila društvo s obilježjima modernizma kao pravca, a time i suvremenosti. Doduše - trebalo je otići na njegov izvor - u Pariz - da bi se do njega došlo, ali upravo je zato dala vrlo originalan proizvod, ili, u sadašnjoj terminologiji - brend, u samom domaćem kontekstu.