Bilo da je to genetska predispozcija ili društveni utjecaji, činjenica je da je u Crnoj Gori (ili: među Crnogorcima) umetnost gotovo intuitivni način izražavanja. Čak i prije 20. vijeka - posebno na obali - slikarstvo je imalo svoje mjesto u crnogorskom društvu, međutim, tek između dva svjetska rata je crnogorsko slikarstvo postalo zaokružena, mada nikada autarkična, kategorija.

Naime, u tom periodu, cijela generacija mladih crnogorskih slikara pošla je u Beograd na studije, a odatle u evropske kulturne centre - primarno u Pariz. Među njima, najpoznatiji (ali nikako jedini) i najvažniji za daljnji razvoj crnogorskog slikarstva su Petar Lubarda i Milo Milunović. Petar Lubarda (1907 - 1974) Godine 1925. počeo je sa studijama u školi za umetnost u Beogradu, a već 1926. otišao je u Pariz gdje je povremeno sudjelovao u grupnim izložbama. Prvu solo izložbu održao je 1929. godine u Rimu. Godine 1937. sudjelovao je na međunarodnoj izložbi u Parizu i dobio je Veliki prij, a 1940. je dobio prvu nagradu na međunarodnoj izložbi u Hagu. Godine provedene u koncentracijskom logoru ostavljaju trag na Lubardi. Crna Gora je njegova vječna inspiracija, ali nikada nije banalna vezanost za krv i tlo - već vrlo prepoznatljiva atmosfera i motiv, što se tumači i kao hommage Lubardi u jednoj sceni filma "Prašina" Milča Mančevskog. Lubarda je sudjelovao u osnivanju prve umetničke škole u Crnoj Gori, gdje je bio jedan od prvih učitelja. Godine 1951. otvorio je istorijsku izložbu u Beogradu gdje je napustio socijalizam realizdam. Milo Milunović (1897-1967) je bio obrazovan u Cetinju, Skadru, Monci, Firenci i Parizu. U Prvom svjetskom ratu, pridružio se crnogorskoj vojsci, i od 1919. do 1922. boravio je u Parizu gdje se upoznao sa Cézanneovim djelima. Godinu 1923. proveo je u Prčnju gdje je slikao freske u župnoj crkvi. Od 1924. do 1926. živio je u Zagrebu i izlagao je u proljetnom salonu, zatim je otišao u Pariz i odatle u Beograd gdje je sa dvojicom kolega osnivao Akademiju umetnosti. Ovo je njegov impresionistički period, koji je ujedno i najplodniji u Milunovićevu djelu. Poslije Drugoga svjetskog rata, osnivao je umetničku školu u Cetinju sa Petrom Lubardi. Godine 1949. dobio je zvanje majstora u Beogradu i osnivao je majstorsku radionicu, a njegova djela su dobila expresionistički dodir. Često slika mediteranske pejzaže i mrtve prirode sa rakom, ribljom mrežom, ljudima i morem. Idealist, nikada zadovoljan sobom, dugo je radio na slikama i pravio je mnogo skica za njih, ali čak i tako je ostavio iza sebe mnogo slika, fresaka i plakata. Između dva svjetska rata, Crna Gora, barem na nivou svoje kulturne elite, bila je društvo sa karakteristikama modernizma kao pravca, i tako suvremnosti. Doduše - trebalo je ići na njegov izvor - u Pariz - da biste ga dobili, ali upravo zato je dao vrlo originalan proizvod, ili, u sadašnjoj terminologiji - brend, u samom domaćnom kontekstu.