Negdje usred sjeverne obale vanjske zaljeve, između plaža i apartmana za odmor, pejzaž se odjednom pretvara u industrijski: dizalice, šupe i ogromni plutajući dok se dižu nad Bijelom. Putnici su često iznenađeni što u tako prekrasnoj zaljevu nalaze tešku industriju, ali brodogradilište nije stranac — ovdje je više od vijeka, nekad je bilo najveće brodogradilište za popravke u južnoj Jadranskoj obali, a sada doživljava jedno od najčudesnijih preporađaja na obali, ponovno se rađa kao centar za obnovu nekih od najvećih jahti na svijetu.
Brodogradilište od 1927.
Boka je gradila i popravaljala brodove čitavog vijeka, a Bijela je dugo bila selo moreplovaca. Moderno brodogradilište je osnovano 1927. godine, i tijekom dvadesetog vijeka raslo je u najveće konvencionalno brodogradilište za popravku i održavanje u južnoj Jadranskoj obali. Njegova zlatna era je bila za vrijeme Jugoslavije: sredinom sedamdesetih godina Bijela je imala najveći plutajući dok u regiji, sa kapacitetom dizanja od 33.000 tona, i zapošljavala je više od devetsto radnika. Teretnjaci, cisterne i rasutočari sa čitavog svijeta su prolazili kroz Verige da budu usidreni, očišćeni, zavareni i ponovno ofarbani ispod Orjena — čudan ali ponosan pogled, i za generacije lokalnih obitelji brodogradilište je bila jednostavno mjesto gdje se radilo.
Pad i zagađena baština
Propast Jugoslavije u 1990-ima pogodila je brodogradilište kao i bilo koju drugu industriju na obali. Narudžbe su se smanjile, kupci su se rasuli, a brodogradilište je klecalo kroz post-ratne dekade daleko ispod svoje stare kapacitete. Ostavila je i tamniju baštinu: dekade čišćenja pijeskom trupova ostale su ogromne količine kontaminirane pijesčne prljavštine, ispremiješane sa teškim metalima i starom anti-fouling bojom — tereta za okoliš koji je bio potpuno u neskladu sa zalivom koji je tada prodavao sebe kao netaknutu prirodnu luku. Budućnost za Bijelu je trebala početi sa čišćenjem, a uklanjanje akumulirane prljavštine sa lokaliteta, podržano međunarodnim financiranjem, postalo je preduslov za sve što je slijedilo.
Damen dolazi — i Damen odlazi
Prekretnica je došla 30. novembra 2018., kada je vlada Crne Gore potpisala trideset-godišnju koncesiju za lokalitet od otprilike 198.000 kvadratnih metara sa konzorcijumom holandske brodogradilišne grupe Damen i Adriatic Marinas, operatora Porto Montenegro marine u Tivatu. Plan je bio konvertovati staro brodogradilište od popravke trgovačkih brodova na obnovu superjahti — logički savez, jer je Porto Montenegro već napunio zaljev sa tačno onim vrstama broda koje bi takvo brodogradilište održavalo. Partnerstvo, međutim, nije trajalo: u novembru 2020. Damen i Adriatic Marinas su se razišli, a mjesto holandske grupe u koncesiji je preuzeto od Drydocks World — Dubai, divovskog brodogradilišta koje, kao i vlasnik Porto Montenegro, pripada Investicijskoj korporaciji Dubaja. Prestruktuirani konzorcijum je nastavio dalje.
Adriatic 42
Ponovno pokrenuto brodogradilište je dobilo ime Adriatic 42 — za 42. paralelu sjever, na kojoj se nalazi. Njegov ključni dio je stigao morem u junu 2022.: novi plutajući dok od 180 sa 37 metara sa kapacitetom dizanja od 10.000 tona i dvostrukim dizalicama, sa velikom razlikom najspretniji dok za velike jahte u ovom dijelu Jadrana. Rad je počeo tog oktobra, i brodogradilište se predstavilo industriji s stilom kada je Black Pearl — sa 106 metara najveća jedrilica na svijetu — došla na obnovu kao jedan od njegovih prvih specijalnih klijenta. Oko sto ljudi već radi u brodogradilištu, mnogi od njih potomci Bijele duge tradicije brodske obrade, i ambicija je jasna: da se zaljev postane mjesto gdje se svjetske superjahte ne samo vezuju i prate, kao u Porto Montenegro, već dižu, obnavljaju i ponovno inžinierise — cijeli industrijski ekosistem jahting-a, ukorijenjen u selu devetsto nasljednika bivših brodogradilišnih radnika.
Zašto je važno
Lako je čitati Bijelu kao alegoriju same obale: teška industrija koja ustupa mjesto eksklusivnom turizmu. Ali pravaznačenje je kontinuitet — ista duboka voda, isto zaklonjena sidrišta i iste vješte ruke koje su devedeset godina služile teretnjacima sada služe jahtama. Za razliku od hotela, brodogradilište obnove izvozi vještu radnu snagu po svjetskim cijenama tijekom cijele godine, i vidik doka u Bijeli koji drži trup dužine fudbalskog polja je zaljev u akciji koju je uvijek radio: rad na brodovima.
Posjeta
Adriatic 42 je radeće industrijsko mjesto i nije otvoreno za javnost, ali se njegova skala najbolje cijeni baš kako to vide mještani — sa obale. Obalni put koji se nastavlja prema istoku od Pet Danica promenade kroz Zelenika, Kumbor i Đenovići dostiže Bijelu morsku obalu, gdje plutajući dok i dizalice dramatično dominiraju nad plažama sela; hodnja od Meljinea traje malo više od sat vremena, ili nekoliko minuta autobusom duž obale. Nema nikakvu cijenu i nema rezervacije potrebne — dođite prema večeri, kada se silhueta brodogradilišta tamni ispod Orjena i, ako se sreća, superjahta sedi visoko i suho u doku preko vode.
