Ništa u Prčnju vas ne priprema na njegovu župnu crkvu. Selo je tek jedna vrpca kamenih kapetanskih kuća uz obalu, danas dom za nekoliko stotina ljudi — a iznad njega se uzdiže crkva Rođenja Blažene Djevice Marije (Bogorodičin hram), po većini svjedočanstava najveća sakralna građevina u Boki kotorskoj, bazilika s kupolom koja ne bi odudarala ni u Veneciji. Ta nesrazmjera je upravo poenta. Ova crkva je izjava, u klesanom kamenu, o tome koliko je sitna zajednica brodovlasnika vjerovala da vrijedi.
Zavjet dug 120 godina
Gradnja je počela 1789. godine, prema nacrtu venecijanskog arhitekte Bernardina Maccaruzzija — monumentalnoj baroknoj zamisli s velikim stepeništem, kupolom i pročeljem sa stubovima. A onda se umiješala historija. Pad Venecije, Napoleonovi ratovi i slom lokalne privrede zaustavili su radove, pa je građevina stajala prekinuta dvije generacije, otprilike od 1807. do 1867., dok je nisu oživjele prčanjske pomorske prilike u oporavku. Crkva je konačno završena 1909. — 120 godina nakon prvog kamena.
Ono što projekat čini izuzetnim jeste način na koji je plaćen. Da bi finansirali gradnju, prčanjski brodovlasnici obavezali su se da će polovinu svoje dobiti izdvajati za troškove gradnje. Svaka uspješna teretna plovidba do Carigrada ili Aleksandrije, svaki teret iskrcan u Trstu, dizali su crkvu malo više. Teško je zamisliti čistiji izraz stare bokeljske pogodbe između mora i svetog: zajednica koja je živjela od brodova sama je sebe oporezovala, dobrovoljno i teško, da bi podigla crkvu vidljivu daleko s pučine.
Završni potez došao je s druge strane jadranske klesarske tradicije: monumentalno pristupno stepenište, sagrađeno 1912–1913. i često opisivano kao najveličanstvenije stepenište s mora ka nekoj crkvi na istočnom Jadranu, isklesano je u radionici Ivana Fabrisa na otočiću Vrniku kraj Korčule — iz istih kamenoloma iz kojih je kamen sagradio Dubrovnik.
Unutra crkva čuva umjetničku zbirku posve nesrazmjernu selu pod njom — slike i skulpture pripisane majstorima poput Piazzette i Balestre, uz kasnija djela, među kojima su i radovi velikog jugoslavenskog vajara Ivana Meštrovića. Prčanj je nekada imao više zavjetnih pločica nego čak i Perast; mnoge su pretopljene da bi se od njih izradili ukrasi oltara i sakristije — pobožnost prerađena u pobožnost.
Kapetan u riznici
Jedan predmet u crkvenom čuvanju nadmašuje svu umjetnost: zastava. Pripadala je Ivanu „Ivu“ Visinu (1806–1868), pomorskom kapetanu rođenom u Prčnju, i to je Merito navali — počasna zastava koju mu je dodijelio car Franjo Josip za podvig kakav niko iz ovog dijela Evrope prije njega nije ostvario.
Godine 1852. Visin je isplovio iz Antwerpena kao zapovjednik vlastitog broda, Splendida, brika dugog oko trideset metara koji je nosio 311 tona tereta i posadu od jedanaest ljudi. Ono što je uslijedilo nije bio sprint nego sedmogodišnje radno oplovljavanje svijeta: trgovačko putovanje nadovezano na trgovačko putovanje — oko rta Horn, preko Pacifika, kroz Istok — sve dok Splendido konačno nije bacio sidro u Trstu 1859., prevalivši, po računici putovanja, preko 100.000 nautičkih milja. Visin je postao prvi Južni Slaven koji je oplovio svijet, a lokalni pomorski historičari svrstavaju ga među prvu šačicu kapetana bilo gdje koji su svijet oplovili i kao zapovjednici i kao vlasnici vlastitog broda.
Carsko priznanje — počasna zastava Merito navali — bilo je izuzetno rijetko odlikovanje u austrijskoj trgovačkoj mornarici, a Prčanj ga od tada čuva u riznici ove crkve. To što selo svoj najveći svjetovni trofej drži unutar svoje najveće sakralne građevine opet je posve bokeljski: u ovim zajednicama crkva je bila arhiv, muzej i pamćenje flote.
Čitanje crkve s obale
Gledana s obale, bazilika objašnjava cijelo selo iza vas:
- Razmjere — kupola i pročelje odmjereni prema morskom horizontu, a ne prema ulici — najavljuju zajednicu koja se mjerila s Venecijom i Trstom, a ne sa susjedima.
- Stepenište s obale građeno je za dolaske brodom; more je bilo ulazna vrata.
- Duga pauza u gradnji čita se u samom zdanju — barokni nacrt iz 1789. dovršen rukama iz 1909.
- Riznica, s Visinovom zastavom, veže građevinu za brodove koji su je platili.
Posjeta
Crkva stoji na uzvišici iznad sredine prčanjske obale, a najbolje joj se prilazi pješice, šetnjom obalnim putem Boke, koja prolazi tačno ispod nje; s obale se penjete velikim stepeništem od korčulanskog kamena do terase, koja i sama vrijedi zaustavljanja zbog pogleda preko zaliva na Dobrotu. Radno vrijeme je izvan termina mise nepravilno, kao i u većini bokeljskih crkava — jutra i rani večernji sati ljeti najbolja su vam prilika da zateknete unutrašnjost i riznicu otvorene, a mali prilog je uobičajen. Čak i kad je zatvorena, terasa i stepenište slobodno su dostupni u svako doba; dođite u kasno poslijepodne, kad zapadno svjetlo pada na pročelje, a zaliv ispod poprimi boju metala.
