Ništa u Prčanju te ne pripremlja za njegovu župnu crkvu. Selo je jednom vrpcom kamenih kuća kapetana duž obale, dom danas nekoliko stotina ljudi — i iznad nje diže se Crkva rođenja Majke božije (Bogorodičin hram), prema većini mišljenja najveća sveta građevina u Bokokotorskom zaljevu, kupolna bazilika koja ne bi izgledala čudno u Veneciji. Nesrazmjer je upravo poenta. Ova crkva je izjava, u klesanom kamenu, onoga što je mala zajednica brodovlasnika smatrala da je vrijedna.
Zavet od 120 godina
Gradnja je počela 1789. godine, prema projektu venecijanskog arhitekta Bernardina Maccaruzzija — monumentalni barokni koncept sa velikom stepeništem, kupolom i fasadom sa stupovima. Zatim je istorija intervenisala. Pad Venecije, Napoleonski ratovi i slom lokalne privrede zaustavili su radove, a zgrada je ostala prekinuta kroz dvije generacije, otprilike od 1807. do 1867., prije nego što je oporavak pomorskog bogatstva Prčanja oživio projekat. Crkva je konačno završena 1909. godine — 120 godina nakon prvog kamena.
Ono što čini projekat izvanrednim je kako je financiran. Za financiranje gradnje, brodovlasnici Prčanja su se obavezali da odvajaju polovinu svojih profita prema troškovima gradnje. Svaki uspješan teretni put u Konstantinopol ili Aleksandriju, svaki teret iskrcan u Trstu, doveo je crkvu malo više. Teško je zamisliti čistiji izraz starog Bokokotorskog dogovora između mora i svetoga: zajednica koja je živjela od brodova oporezila se sama, dobrovoljno i teško, da diže crkvu vidljivu daleko na vodi.
Završni dodir je potekao iz druge strane Jadranskog svijeta klesačke tradicije: monumentalno pristupno stepenište, izgrađeno 1912–1913 i često opisivano kao najveličasnije morsko stepenište ka bilo kojoj crkvi na istočnoj Jadrani, isklesano je u radionici Ivana Fabrisa na otoku Vrniku blizu Korčule — istih kamenara čiji je kamen izgradio Dubrovnik.
U crkvi se čuva umetnička zbirka koja je bez mjere za selo koje leži ispod nje — slike i skulpture pripisane majstorima uključujući Piazzetto i Balestru zajedno sa kasnijim radovima, sa radovima velikog jugoslovenskog vajara Ivana Meštrovića među njima. Prčanj je nekada imao više votivnih ploča čak i nego Perast; mnoge su rastopljene da bi se napravile украše oltara i sakristije, pobožnost pretvorena u pobožnost.
Kapetan u riznici
Jedan predmet koji crkva čuva premašuje svu umetnost: zastava. Pripadala je Ivanu „Ivo" Visinu (1806–1868), mornarskom kapitanu iz Prčanja, i to je Merito navali — čast zastava dodijeljena mu od strane Cara Franjo Josipa za dostignuće koje nitko iz ovog dijela Europe nije dostigao prije.
1852. godine, Visin je plovio iz Antverpa na čelu vlastitog broda, Splendida, barke od otprilike trideset metara koja je nosila 311 tona tereta i posadu od jedanaest. Ono što je slijjedilo nije bilo sprint već sedmogodišnja radna circumnavigacija: trgovačka putovanja vezana jedno za drugo — oko Rt Horsa, preko Tihog okeana, kroz Istok — dok Splendido konačno nije bacio sidro u Trstu 1859. godine, sa bilješkama od preko 100 000 nautičkih milja. Visin je postao prvi Južnoslavenski koji je jedrio oko svijeta, i lokalni pomorski istoričari ga rangiraju među mali broj kapetana bilo gdje koji su circumnavigirali kao vlasnici vlastitih brodova.
Imperijalna priznaća — čast zastava Merito navali — bila je izvanredno rijetka distinkcija u austrijskoj trgovačkoj mornarici, i Prčanj je od tada čuvao u riznici ove crkve. To što selo čuva najveće sekularno trofej u svojoj najvećoj svetoj zgradi je, opet, upravo Boka putanja: u ovim zajednicama crkva je bila arhiva, muzej i sjecanje flote.
Čitanje crkve sa obale
Gledano sa obale, bazilika objašnjava cijelo selo iza vas:
- Razmjer — kupola i fasada veličine morskog horizonta, ne ulice — najavljuje zajednica koja se mjerila prema Veneciji i Trstu, ne prema svojim susjedima.
- Stepenište sa obale je izgrađeno za pribijanja brodom; more je bila prednja vrata.
- Duga pauza u gradnji je vidljiva u tkanini — barokni dizajn od 1789 završen rukama od 1909.
- Riznica, sa Visinčevom zastavom, povezuje zgradu sa brodovima koji su je financirali.
Posjeta
Crkva stoji na brdu iznad sredine Prčanjske obale i najbolje se dostigne pješice duž Boka obalne ceste šetnje, koja prolazi direktno ispod nje; sa obale se penja velikanskom Korčulanskom stepeništem do terase, samom vrijednom zaustavljanja za pogled preko kanala do Dobrote. Satima otvaranja su nepravilne izvan vremena mise, kao u većini Boka crkvi — jutra i rana večera u ljeti su vaša najbolja šansa da nađete unutrašnjost i riznicu otvorenom, i mali prilog je običan. Čak i zatvorena, terasa i stepenište su slobodno dostupna u bilo koje vrijeme; dolazite u kasnu večer, kada zapadna svjetlost udara fasadu i zaljev ispod se pretvara u kovinu.
