Iako nisam bio njezin đak, veoma volim školu „Dašo Pavičić". U nju su išla sva moja djeca. To je odlična škola, zakona je. Ima duh zajedništva, entuzijazam, lučonoše i sportaše koji pobjeđuju, ali i mangupe i sve druge na nedokučivoj skali ljudske različitosti. Ima i divna „Svitanja" gdje se sve te raznolikosti tako lijepo iskazuju. Poštujem što se škola ubrzano mijenja i nastoji od ogledala postati prozor. Volim je i što se nalazi na Predivanu, predivanu moje mladosti. Što je sada Predivan? Od kada mi je pedagogica Neđe „dala zadatak" da napišem nešto o Predivanu, ja pokušavam dešifrirati taj toponim. Nekako mi je na „vrhu jezika", o njemu sam negdje već čuo, vjerojatno je turcizam ali, nažalost, nisam uspio za kratko vrijeme riješiti problem. Malo vam pomaže kada vam je nešto na vrhu jezika, to jednostavno znači da to dobro ne znate. A nije mogao pomoći ni stari profesor povijesti, još manje Google. "Ima u starim knjigama, vezano je nešto za divan", rekao je profesor. A ja znam što je divan, vijeće. Bio sam na jednom u Kuvajtu. Sedne se na sofama, prekršte noge i divani. Chatuje se na multikonferenciji, što bi se danas reklo, ali ne preko interneta nego uživo. I sve se pretresa i dogovara. Analizira se prošlost i planira budućnost. I onda nema greške. Ne treba ništa učiniti bez dobrog divana. Jer divan je mudrost. Triput mjeri, jednom reže, kaže naš narod. Divno, ali, Bože, zašto mi to tako malo ili naopako dvanimo? Google samo objašnjava pridjev „predivan", nigdje ni riječi o imenici. Danas se ovo ime gotovo ne koristi pa ga ljudski ne znaju. Međutim, Predivan je geografski jasno omeđen: na istoku crkvom Svetog Spasa, na zapadu Ljutim potokom, sada Novljankom, gore magistralom, dolje – donjim putem. Na kraju, kao i uvijek, pomaže dobri stari Vujaklija koji nam kaže da je divan sultanlov državni savjet, ali i carinarnica. Prema tome predivan bi, vjerojatno, bio predcarinarnica, mjesto gdje dolaze karavanice i pripremaju se za carinu.
Prije izgradnje škole Predivan je bio livada i to ne ravna, nego neravna i kosa. Naše prvo fudbalsko igralište koje mi je u mnogome odredilo život. Kako jedna livada može odrediti nečiji život? Može, poslušajte. Brojne i, na sreću, velike kulture su se smjenjivale u Boki i ostavljale svoj dubok utjecaj na naše pretke. Naučile su ih „redu, radu i poštenju". „Radiš pa ćeš imati", došlo je opet od republikanaca iz Kalifornije. „Nemoj učiniti drugome ono što ne bi volio da učini tebi", je iz Svetog pisma. „Radiš za obitelj, a učiš za sebe", govorio je moj otac. I to baš ovim redoslijedom – radiš, pa učiš. Svako mora da radi i doprinese, ako si pametan učit ćeš uporedo, ako nisi, učit ćeš kasnije na mnogo teži način, u samoj školi života. Stari su znali kako da rade ali i kako da se odmore. Radili su po noći, a odmarali preko dana. Siesta. „Radite kao što Bog zapovijeda" govorio je naš otac i stalno mjerio naš rad. Svako jutro bismo dobili zadatak za taj dan, a uveče je zavisno od učinjenog slijedila ili nagrada – „bravo momci moji" ili kazna do klečanja u uglu. Ako si htio da se oslobodiš za utakmicu popodne morao si da odradiš obje „smjene" prije i tijekom podneva, pod žegom, a popodne da trčiš kao da je to bila jedina aktivnost toga dana. To su bili životni i obrazovni okviri po kojima je većina živjela i radila. Ova pravila su bila životno učinkovita. Učinkovito je sve ono što rezultira željenim ishodom. U igri ima mnogo šuteva i paseva ali su učinkoviti samo oni koji završe golom, košem. Mi smo spontano postigli učinkovitost u radu i učenju. Moj mlađi brat Pavle bi čitao moje gradivo dok bih ja kopao, a onda bi bilo obrnuto. Korist je bila dvostruka, rad i učenje, ali i dodatna jer je Pavle učio gradivo iz sljedeće, a ja obnavljao iz prošle godine. Učinkovitost u učenju je rezultirala diplomama elektrotehnike i medicine u 22. i 23. godini života, kasnije magistrijumima, doktoratima, stručnim knjigama, međunarodnim stipendijama, itd. Upravo u skladu sa današnjim principom obrazovanja za čitav život. Kada pogledam sadašnje ukupno stanje, sve nešto mislim da što se prije vratimo gornjim principima, to ćemo srećnije živjeti i lakše se nositi sa čuvenim globalnim izazovima.
Sada je lijepo pisati o svemu ovome, ali zamislite kakve su ljepote i uživanja bila u svakodnevnom učenju, radu, čuvanju krave...? Ipak, to je bila mala muka prema onoj da dok kopaš moraš gledati svoje drugare kako se igraju loptu na Predivanu. To je bila vrsta osude, kao da dijabetičaru pokazuješ kolač, žabi vodu. Jedno vrijeme, dok si bio pod utjecajem očevog autoriteta, uspijevao si da odoljiš iskušenjima ali kako je autoritet ispuživao, a ti nalazio sve bolje izlike, za tren oka si se obreo na Predivanu sa jedinom preokupacijom da odmah upadneš u igru. Ali upasti u igru nije bilo lako. Tu su bili mnogi asovi, prije svega Zoro, razvijenin i stasit, jak i eksplozivan, u reakcijama brz kao munja, sa skok-igrom jednog Vidića, kojem smo proricali reprezentativnu karijeru u fudbalu, a on je izgradio u vaterpolu. Pa strašni Pop, tehničar Saško i mnogi drugi. „Zašto ne počinje ova utakmica?" pitao je jednom sudija na jednoj „službenoj" utakmici na Predivanu. „Ne može početi, čekamo strašnog Popa", rekosmo. Za pet minuta stiže Pop. „Zar je ovo strašni Pop?" upita razočarano sudija. „Jest", rekosmo ponosno. A strašni Pop je bio čovjek od metar i žilet, ali snažan, sa pedesetak kila vježbanih mišića, najneumornija krtica i najbolji tehničar na terenu. Hrabar bez mane i straha, opasan ako ga nekorektno tretipaš. Tako je i zaslužio svoj epitet. I danas, poslije sto godina, još se bavi sportom i jedan je od najboljih starih igrača tenisa u Crnoj Gori. Saško je opet bio lijepo odgojen i nježan Topljanin koji nije mnogo trčao jer je imao udarac precizniji od Ronalda i Ibrahimovića zajedno. Dodati Sašku je bila jedina ideja čitavog tima jer kad Saško ima loptu onda vjerojatnost za gol eksponencijalno raste.
I tako je Topla napravila ekipu. Pozadi Miško, Zoro i Brgije, oštre i beskompromisne, u sredini strašni Pop, naprijed Saško, Nune ili Edo. Brzo je ova ekipa postigla veliku učinkovitost u igri i postala zakon. Zaslužila je mnoge pehare i priznanja. I mnogo, mnogo godina kasnije uzimala je trofeje, stijedeći se svojih godina, za dane mladosti pored brojnih ekipa sastavljenih od srednjoškolaca i studenata. Jedinu pravu konkurenciju imala je u ekipi škole umjetničkih zanata. Za tu ekipu su igrali mnogi, bosonogi i buntovni, više gladni nego siti, potcijenjeni i neprihvaćeni od Herceg Novog – Živko, Bena, Zdravko, Varagić, Pičica, Ilija..., đaci koji su "krali naranče", što im Novi nikada nije oprostio. Novome su se oni, naprotiv, revanširali tako što su ušli u sve svjetske enciklopedije, uradili nezaboravna umjetnička djela, rukovodili uglednim kulturnim institucijama i uvijek naglašavali da su se školovali u Herceg Novom. Jedan od njih je posvetio cijelu seriju Novskim originalima. Tako su se na maloj, neravnoj i nagnutoj ledini događale igre za pamćenje sa, ponekad, i više od tisuću gledalaca i prijateljstva za čitav život, prijateljstva na koja sam i sada veoma ponosan. Sa izgradnjom škole početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka čitav hepening se preselio kod „dumana". Ali to je već priča za nekog autentičnog Novljani
U vrijeme događanja ove priče nismo imali nikakve opreme, cijelo djetinjstvo sam proveo igrajući bos. Bosonogi doktori su bili bosonogi kineski ljekari, a mi smo bili bosonogi fudbaleri sa Predivana. Po tome nas ljudi i danas pamte. Bilo je tu i drugih divnih priča. Fudbalskih lopti nije bilo ni za lijek. Ko je imao loptu bio je Bog. Vasko je imao loptu ali je slabo igrao fudbal. Mi tražimo loptu, Vasko traži da igra, mi ne damo jer Vasko kvari igru. Vasko ne da loptu. Mi Vaska šutnemo u derije, Vasko ode bijesan kući i odnese loptu. Sutradan mu nešto proradi i donese loptu bez uvjeta. Mi opet osjetimo kajanje i pustimo Vaska da igra, pa srećni i Vasko i mi.
U vrijeme nemaština i gladi i uglavnom teških poslova čuvanje krave je bila prava nagrada. Krava ide naprijed, vuče te konopom, a ti sav blažen čitaš. Naša dobra Plavulja je imala dvije osobine: voljela je da istražuje i bila je izvanredan barometar. Sve je bilo dobro dok si sa njom, ona slobodno pase i daje tri litra mlijeka. Ako je vežeš da pola litra mlijeka. Tvoji onda znaju da si bio na Predivanu, a to je zaslužilo kaznu jer se u sportu vidjelo samo gubitak vremena i remećenje dobrog starog načina odgoja. Upravo suprotno od današnjeg shvatanja sporta. Ako kravu ostaviš odvezanu ona po Murphyjevom zakonu ode baš u Dušanovo zelje. Dušan je prebije tako da mokri krv, dovede je do kuće i zavapi iz sveg glasa: „Vežite ovu kravu, k'o Boga vas molim". Nakon toga nije bilo objašnjenja koja su mogla spasiti tvoju stražnjicu, i to golu, od „švicanja" tankim, savitljivim prutom – švicom. Pošto si sam brao švicu najveća mudrost je bila prilagoditi je tako da se ona slomi nakon dva, tri vriska udara, ali to je bilo sasvim nemoguće ako je mladika bila od murovine. Iako su iskušenja bila velika ja sam se uglavnom odlučivao da Plavulju ostavim odvezanu. Kada bih je nakon dva sata igre našao tamo gdje sam je ostavio, vodio sam je kući grleći je, tepajući joj i ljubeći je između rogova. Zaista je zaslužila priznanje za svoje razumijevanje.
Eto tako, napišemo dosta, ali opet sigurno ne znamo što je Predivan. Znači ostaje nam zadatak da to sistematski zajedno istražimo, od sada do kraja života. Možda će to neko uraditi već za sljedeća Svitanja ili web Škole. Naučeno kroz rješavanje zadataka se najbolje pamti jer tada i „čitaš i hodiš". Kada istražimo neki problem to znanje ostaje upisano zauvijek u našu dugotrajnu memoriju, iz koje se znanje lako povlači. Škola treba da u potpunosti prigrli ovaj princip učenja jer osim što se najbolje uči kroz rješavanje problema svi moderni kvalifikacijski ispiti danas koriste taj princip.
Neki stari dobri principi života i učenja su, nažalost, kod nas napušteni iako predstavljaju univerzalne vrijednosti koje su uvijek aktuelne. Moramo naučiti da nijedan rad ne smrdi, da ne učimo da bismo lakše živjeli nego da kroz osobni rad doprinosimo prosperitetu zajednice. Tako rade inteligentne zajednice, a kako rade one druge pogledajmo oko sebe. Zato treba povezati tradiciju i inovacije i uzeti sve najbolje iz stare i nove paradigme učenja. Najsuptilniju integraciju starih i novih znanja sam vidio u Japanu i zato je ta zemlja veoma uspješna na skoro svim poljima.
Milan Obradović, bivši član Školskog odbora. Topla, ožujak 2009.
