Na stijenama između ulcinjskoga Starog grada i Male plaže stoji mala bijela džamija čiji vitki minaret gleda prema moru — a upravo je to i bila poanta. Džamija pomoraca (na albanskom Xhamia e Detarëve) rijetka je građevina s dvjema ulogama: stoljećima je ulcinjskim pomorcima služila i kao molitveni dom i kao svjetionik, sa svjetiljkom u minaretu koja je gradske brodove vodila kući preko mračnog Jadrana.
Džamija za grad koji je živio od mora
Predaja izvorno zdanje smješta u četrnaesto stoljeće, što bi ga činilo — po tom računu — jednim od najstarijih islamskih zdanja na ovoj obali, starijim čak i od osmanskog osvajanja grada 1571. Kakvo god bilo njegovo točno podrijetlo, njegova je logika posve ulcinjska. Bio je ovo grad pomoraca, gusara i trgovaca čije su flote plovile cijelim Sredozemljem; džamija na samoj obali, u kojoj se posada mogla pomoliti prije isplovljavanja i čiji bi osvijetljeni minaret bio prvo što bi ugledali na povratku, spojila je dvije velike gradske odanosti — vjeru i more — u jednu jedinu siluetu.
Zahvalnost Ibrahim-paše
Svoju najpoznatiju obnovu građevina duguje skadarskom Ibrahim-paši, moćnom vladaru ovoga kraja na prijelazu u devetnaesto stoljeće. Preživjevši bitku na Krusima protiv Crnogoraca 1796., paša je — kako predaja kaže — iz zahvalnosti obnovio džamiju i posvetio je ulcinjskim pomorcima čija je služba bila temelj moći njegove obitelji: otuda, konačno, Džamija pomoraca. Oko nje je izrastao mali sklop učenja i dobrotvornosti — zapisi spominju vjersku školu te prihvatilište za putnike i siromahe podignuto ovdje krajem osamnaestoga stoljeća — pa je to mjesto postalo zbijeno kulturno središte pomorske četvrti.
1931.: rušenje
Zatim je došlo dvadeseto stoljeće, koje nije bilo milostivo. Vojska je 1931., u vrijeme jugoslavenske kraljevine, srušila džamiju. Osam desetljeća obalna je parcela stajala prazna — izbijeni zub u ulcinjskoj vizuri, kojega su se sjećali naraštaji koji ga nikada nisu vidjeli. Stare fotografije i svjedočanstva starijih održavali su građevinu na životu kao ideju: džamija koja je nekoć bila pomorački svjetionik. Gubitak se osjetio i izvan gradske muslimanske zajednice — Ulcinj nije izgubio samo molitveni dom nego i najstarijeg svjedoka svojega pomorskog zlatnog doba, zdanje koje je gledalo kako njegove flote odlaze i, još važnije, kako se vraćaju kući.
2012.: uskrsnuće
Ideja je naposljetku pobijedila. Obnovljena sredstvima privatnih dobrotvora iz Alanye u Turskoj, zajedno s Islamskom zajednicom Crne Gore i Općinom Ulcinj, Džamija pomoraca ponovno je otvorena 1. lipnja 2012. — osamdeset i jednu godinu nakon rušenja. Obnova je vratila bitni oblik: skromnu molitvenu dvoranu, bijeli minaret i onu okrenutost moru koja je izvornik i proslavila. Danas ponovno djeluje kao živa džamija i istoga je trena preuzela svoju staru ulogu orijentira, uokvirujući fotografije Male plaže i rta Starog grada baš kao i u doba jedrenjaka.
Ima nešto tiho dirljivo u putanji ove male građevine: podigli su je pomorci, obnovila ju je zahvalnost jednoga paše, izbrisala vojska, a vratili darovi s druge strane mora. Malo koji spomenik igdje sabija cjelokupnu modernu povijest ovoga kraja — osmansku raskoš, prijelom dvadesetoga stoljeća, preporod u dvadeset i prvom — u tako mali bijeli paket.
Posjet
Džamija stoji tik uz more ispod ulcinjskoga Starog grada, uz stazu koja povezuje Malu plažu s bedemima tvrđave, i predstavlja zasebnu postaju na šetnji Pinjes Pines ondje gdje ruta silazi na obalu. Riječ je o aktivnom bogomolji: posjetitelji su dobrodošli izvan vremena molitve, uz uobičajenu pristojnost — izuvanje na vratima, skromna odjeća i tišina. Klasičan je prizor s obalne šetnice u sumrak, kada osvijetljeni minaret stoji naspram potamnjelog mora i građevina na trenutak opet postaje svjetionik — ponesite fotoaparat, jer ovo je jedan od najfotografiranijih kadrova na cijeloj južnoj obali. Spojite posjet s usponom u Stari grad iznad, gdje drugi slojeviti gradski spomenici — crkva-džamija, muzej, bedemi — nastavljaju istu dugu priču.
