U gustoj šumi hrasta i mediteranskog zelenila iznad obale istoče od Herceg Novog stoji jedan od najljepših manastirskih lokaliteta na cijelom Jadranskom moru. Savina nije udaljena — gradski su se predgrađi do ruba njezine šume približili, a jahte stoje na sidru u zaljevu ispod — ipak, čim se popneš stazom od obale zrak se mijenja. Tri crkve, utvrđena riznica i staro groblje sjede među čempresima na terasi koja gleda preko vode, a priča kako su se tamo našli je priča o ratu, bježanju i upornome obnavljanju što traje gotovo tisuću godina.
Izbjeglice iz Tvrdoša
Mala crkva je na tom mjestu stajala dugo prije nego što je manastir uzrastao oko nje — tradicija je datira u 1030, premda se najstariji sačuvani pisani zapis o svetilištu datira iz 1648. Pravi trenutak zasnivanja zajednice, međutim, došao je na kraju sedamnaestoga stoljeća. U 1687 su Venecijanci konačno izbili Osmanlije iz Herceg Novog, a u borbama koje su uslijedile, veliki pravoslavni manastir Tvrdoš blizu Trebinja, u hercgovinski hinterlandu, bio je uništen 1693–94. Njegovi monasi su pobjegli prema obali, noseći sa sobom sve što su mogli spasiti — ikone, knjige, relikvijare, nakupljenu blagajnu od stoljeća — i naselili su se kod male crkve iznad zaljeva. Savina je ponovno oživljena kao Tvrdoš u izgnanstvu, i danас manastir čuva spašene pokretine svoje uništene majke kuće.
Tri crkve
Manastir broji tri crkve. Mala crkva Uspenja je staro srce kompleksa — skromna jednobrodna građevina dugačka samo oko deset metara i šest metara široka, crkva koju su monasi iz Tvrdoša zatekli. Pored nje se uzdiže njezina suprotnost u svakom pogledu: Velika crkva Uspenja, jedna od najljepših barokarnih crkava na istočnom Jadranskom moru. Izgrađena je između 1777 i 1799 od strane majstora graditelja Nikole Foretića sa otoka Korčule, nasljednika velike dalmatinske tradicije klesanja kamena, a očuvane knjige računa manastira bilježe da su samo u prvo osam godina 8.454 radnika sudjelovala u izgradnji. Rezultat je graciozna kombinacija venecijanskog baroka izvana i pravoslavne unutrašnjosti — zgrada koja bi mogla stajati u Dalmaciji ili u katoličkim gradovima Bokokotorskog zaljeva bez nedoumice, a ipak sadrži ikonostas i čudesnu ikonu Majke Boga, Savinska Bogorodica, u svojoj levoj koru.
Dozvola da se sagradi tako veličanstvena pravoslavna crkva nije lako došla u Venecijanskoj državi, a lokalna tradicija čuva priču o tome: venecijanski vojni brod, poslan da zaustavi radove, pogođen je munjom u zaljevu prije nego što je mogao ispaliti — znak, kako su monasi zaključili, na čijoj je strani bilo nebo. Legenda ili ne, crkva je završena, a njezina vitka zvonika postala je znamenitost za mornare koji ulaze u zaljeva od tada. Treća crkva, posvećena Svetom Savi, stoji na brdu iznad manastira među hrastovima; tradicija povezuje cijelo mjesto sa samim Savom, osnivačem Srpske crkve, od čijeg imena potječe naziv Savina.
Blagajna iz doba Nemanjića
Što čini Savinu neobičnom među obalskim manastirima jest njezina riznica, od koje je velik dio nošen preko planina iz Tvrdoša. Zbirka uključuje kristalni križ za koji se vjeruje da je pripao Svetom Savi, srebrnu pozlaćenu relikvijaru oblika mini crkve donešene iz Tvrdoša, relikvije povezane sa srednjovjekovnom dinastijom Nemanjić uključujući one Carice Jelene, evanđelje iz sedamnaestog stoljeća, i galeriju ikona, čaša i crkvenog srebra. Postoje i portreti Petra Velikog i Carice Katarine II od Rusije — podsjetnici da je u osamnaestom stoljeću, kada je Venecija tolerirala ali nije financirala pravoslavni život, monasi putovali do Rusije da prikupe sredstva, a rusko carinsko pokroviteljstvo pomoglo je u plaćanju velike crkve.
Šuma i vidik
Izdvojite vremena za lokalitet kao i za kamene strukture. Savinska dubrava, stara šuma od hrasta oko manastira, je zaštićeno zeleno pluće provučeno stazama, a terasa ispred crkvi gleda prema Meljine i vanjskom zaljevu — jedan od najljepših tihih vidika bilo gdje oko Herceg Novog. Manastirsko groblje, gdje morski kapetani i biskupi leže zajedno pod klesanim kamenjem, dopunjava osjećaj mjesta gdje je obalna pravoslavna povijest neobično koncentrirana i neobično netaknuta.
Posjet
Savina je laka zaobilazna ruta od Pet Danica promenade: od obale između Škver i Meljine, označene staze penju se kroz bor do manastirskog vrata u deset do petnaest minuta pješke. Ulazak na terene i u crkve je besplatan; muzej riznice radi kraće sate i vrijedi pitati o njega na kapiji. Ovo je živi manastir — ramena i koljena trebalo biti pokrivena, i najbolje je izbjegavati posjete tijekom bogosluženja osim ako ne želite prisustvovati jednom. Dodjite ujutro, kada svjetlost pada na zvonika a zaljeva ispod je još kao staklo, i kombinirajte to sa plivanjem na Meljine na povratnom putu dolje.
